Elektroprivreda Crne Gore (EPCG) povodom saopštenja Demokratske partije socijalista (DPS) u vezi sa sistemom podsticanja obnovljivih izvora energije, ukazuje da je javnosti neophodno predstaviti potpune i tačne činjenice, a ne selektivno izdvojene podatke koji dovode do pogrešnih zaključaka.
Ključni podaci o VE Možura:
- Ukupna proizvodnja: 753.503 MWh
- Ukupno plaćeno VE Možura: 72.336.258 €
- Prosječna cijena otkupa: oko 96 €/MWh
- Vrijednost iste energije prema cijeni za građane: 33.779.822,11 €
- Prosječna vrijednost prema građanima: oko 44,83–45 €/MWh
- Razlika potrošači – VE Možura: -38.556.435,85 €
- Vrijednost iste energije po HUPX-u: 93.933.951,52 €
- Razlika HUPX – VE Možura: +21.597.693,56 €
- Razlika HUPX – VE Možura bez 2022.: oko -1.407.067,53 €
Kada se govori o VE Možura, ključno je istaći da je, prema raspoloživim podacima, za 753.503 MWh električne energije plaćeno ukupno 72.336.258 eura, što znači prosječnu cijenu od približno 96 eura po MWh. Istovremeno, vrijednost te iste količine energije po cijeni po kojoj je isporučivana građanima iznosi 33.779.822,11 eura, odnosno približno 44,83 do 45 eura po MWh. Samo po tom osnovu, razlika prelazi 38,5 miliona eura na štetu javnog sistema.
Stoga je netačno i manipulativno postavljati pitanje zašto građani plaćaju subvencije „ako tržište obezbjeđuje dovoljnu vrijednost“, uz istovremeno prećutkivanje činjenice da EPCG ovu energiju nije nabavljala radi berzanske trgovine, već radi stabilnog i sigurnog snabdijevanja domaćih potrošača. Za elektroenergetski sistem presudna je razlika između otkupne cijene i cijene po kojoj se energija isporučuje građanima, a ne selektivno izdvojeni berzanski maksimumi.
Pozivanje na HUPX predstavlja posebno selektivan pristup. Iako ukupna razlika HUPX – VE Možura iznosi 21.597.693,56 eura, gotovo cjelokupan pozitivan efekat potiče iz ekstremne 2022. godine, kada je zabilježen rezultat od oko 23 miliona eura. Kada se ta godina izuzme, zbirna razlika iznosi približno -1,4 miliona eura. Dakle, ne radi se o stabilnom tržišnom modelu, već o jednokratnom tržišnom poremećaju koji se pokušava predstaviti kao pravilo.
Dodatno, važno je naglasiti da su povlašćeni proizvođači, uključujući VE Možura, sve vrijeme imali mogućnost da se opredijele za tržišni model i direktnu prodaju električne energije. Takvu opciju nijesu izabrali, jer su garantovani otkup i garantovana cijena predstavljali sigurniji i isplativiji model od preuzimanja punog tržišnog rizika.
Zbog toga je neprihvatljivo i neosnovano danas se pozivati na tržišne cijene u periodima njihovog rasta, dok je u periodima nižih cijena sav rizik bio prebačen na elektroenergetski sistem i građane. Ne može se odbiti tržišni rizik, a zatim se na tržište pozivati samo onda kada to odgovara.
Suština problema je jasna: model koji je uspostavio DPS godinama je štitio povlašćene proizvođače, dok su EPCG i građani snosili finansijski teret takvog sistema. U slučaju VE Možura, električna energija je plaćana po cijeni više nego dvostruko većoj od vrijednosti po kojoj je isporučivana građanima. To nije tržišni princip, već sistemsko prebacivanje troškova na javni sektor i krajnje potrošače.
EPCG ostaje otvorena za sva zakonita, održiva i odgovorna rješenja koja će doprinijeti rasterećenju građana i smanjenju troškova elektroenergetskog sistema. Međutim, EPCG neće prihvatiti pokušaje da se selektivnim tumačenjem podataka prikrije odgovornost za model koji je proizveo dugoročne finansijske posljedice.
Zaključno, građani Crne Gore i dominantno EPCG do sada su platili ukupno 333 miliona eura povlašćenim proizvođačima za otkup njihove proizvodnje, dok EPCG od te iste energije, nakon isporuke građanima, ostvaruje svega oko 140 miliona eura prihoda. Istovremeno, ugovorni aranžman, koji se uspostavio DPS, za VE Možura, ostaje na snazi do kraja 2031. godine, što znači da će EPCG i građani nastaviti da otkupljuju električnu energiju po cijenama približno dvostruko višim od onih po kojima se ta ista energija isporučuje krajnjim potrošačima.
