BOŽIĆ
Piše : Ilija Despotović
Prođe još jedan Božić, po obilježavanju isti kao ovaj praznik u prethodnih nekoliko decenija. Ove godine, doduše, bar u nekim mjestima, sa manje pucnjave I buke, zbog tragedije na Cetinju.Ipak, tek što je službena žalost okončana, čula se pucnjjava , a na Badnje veče, štaviše, pred Sabornim hramom u Podgorici priređen je vatromet.
Vjerovatno je slično bilo I u drugim mjestima. Svuda, osim na Cetinju. Mnogi su jedva izdržali trodnevnu žalost, da bi se odmah po isteku oglasili oružjem.Naravno, I pored velike nesreće, život ide dalje. Ipak, zašto se žurilo sa oglašavanjem iz pištolja, pušaka, bombama?Nije li cinizam,nemoral, plakati za cetinjskim žrtvama, a odmah, nakon službene žalosti, preći na radovanje, I to uz pucnjavu.
Vrijeme je, ne zbog cetinjske tragedije, da se proslava Božića vrati u crkvene hramove, svakako, prije svega, I u domove vjernika I poštovalaca Isusa Hrista. Kao što je uvijek bilo. Božić se, ne tako davno, slavio liturgijama u ctrkvama I porodičnim svetkovionama u samoj kući. U tišini, bez galame I oružja. To I jeste pravo Božićno slavlje I najveća počast rodonačelniku Hrišćanstva-pojanje u crkvama I porodično svetkovanje u kućama.
Međutim, evo već godinama nije tako.Božić se slavi na javnim mjestima, obavezno uz pucnjavu. Najveći hrišćanski praznik se , na taj način, pretvara u javnu manifestaciju, štaviše, u vašarište. I Crkva, I mnogi vjernici slave Božić tako da se obavezno vide. Ako se ne pokažu, kao da I ne slave.
Vjerska svetkovina dobija karakter parapolitičke menifestacije, postaje propaganda, upućena drugima, pri čemu je intimni osjećaj svetkovanja potpuno iščilio. I sama kupovina badnjaka se pretvara u pokazivanje drugome, da si vjernik.U vrijeme, ne tako davno, kad je svako sjekao badnjake za sebe, sve se to činilo u intimnoj tišini. Otišao bi u šumu sam đed , ili sa unukom, ili otac sa sinom, posjekao bi mlado hrastovo ili borovo stablo uz tačno određerni ceremonijal, donio bi badnjake kući I prislonio ih spolja, pored ulaznih vrata kuće.Uveče, na Badnje veče, opet uz poznatu cerermoniju, badnjaci bi bili unešeni na ognjište, ili naloženi, u šporet. I sve u potpunoj tišini.
Svjedoci smo, pak, da danas ima ne malo “vjernika” koji badnjak kupuju, ne iz odanosti vjeri, nego da se drugome pokažeš kao vjernik.Istinsko vjerovanje I vjera ne traže ni publiku, ni publicitet. Takođe, veličina božićnjerg slavlja nije u veličini badnjaka, nego u snazi osjećaja radosti Hristovom rođenju.
A danas, prodavci badnjaka, posijeku čitave šume, donesu u grad, da bi ih vjernici I “vjernici” kupili, odnijeli do kuće, najviše , u stambene zgrade, prislonili bi ih na hodniku, pored svojih vrata, tu bi ostali nekoliko dana, a zatim bi ih bacilli u kontejnere.
Nije li to skrnavljenje vjere, same suštine običaja? Badnjak treba da izgori, da se naloži, a danas nema uslova za to. Poseban aspekt ovog “slavlja” je sječa šume. I u tome smo nevjernici. Puna su nam usta price o ekološkoj državi, sve češće I sami pominjemo klimatske promjene, ali kad, u ime Hristovog rođenja, desetkujemo naše šume, to nam ne pada na pamet.Zar badnjak ne može biti samo svežanj hrastovih , ili borovih, grančica? Još ako dodamo rukovet slame, eto pravog doživljaja.
Crkva, prije svega, mora raditi na tome da se Božić vrati u njene prostore, u naše domove. Tako će Božić postati praznik istinske radosti, porodičnog slavlja, praznik pomirenja. Danas, kako se slavi, posebno u vremenu kada politika nastoji, I uspijeva, da nas potpuno zarobi svojom logikom, Božić, nažalost, postaje dan svojevrsnog takmičenja, pretvara se u parapolitičku kampanju, postaje, ne praznik mirenja I praštanja, već dan međusobnog prkosa, nadgornjavanja , čak, I netrpeljivosti u društvu, na lokalnom I višem nivou,štaviše, I povod za razmirice među rođacima.
Još jednom-vratimo Božić u naše domove, našim porodicama, u crkve. I tek ćemo tako doživjeti punu ljepotu I smisao Hrlstovog rođenja.
