Povodom 132 godine od rođenja velikog književnika Ive Andrića, u Biblioteci je 10. oktobra 2024. godine održana književna tribina na kojoj je predavač bio docent dr Goran Radonjić. Na događaju, koji je moderirala viša bibliotekarka Sofija Jelovac, a otvorila direktorica Biblioteke Bojana Đačić, publika je imala priliku da se kroz detaljnu PowerPoint prezentaciju upozna sa ključnim aspektima stvaralaštva nobelovca.
Dr Radonjić je na sistematičan i inspirativan način predstavio osnovne ideje iz Andrićevog književnog opusa. Njegovo izlaganje dotaklo se različitih pristupa proučavanju Andrićevih djela, uključujući teme kao što su: „Šta je to klasik?“, „Opasnost u statusu klasika“, „Bibliografija“, „Dijalog sa tradicijom“, „Andrić kao realista“, „Šta sanjam i šta mi se događa“, „Andrić – modernista“, „Aspekti poetike“, „Tajna, trauma, ironija, stvaranje“, te „Ponovo čitati Andrića“.
Kroz ovo predavanje, profesor Radonjić je publici približio kako jedan pisac postaje klasik, naglašavajući važnost stalne aktuelnosti književnih djela i njihov potencijal za nova čitanja. Inspirisan riječima Horhea Luisa Borhesa, koji je smatrao da je „klasik ona knjiga koju čitamo na određen način“, profesor je istakao opasnost da velika djela postanu sama po sebi razumljiva, kako je to upozorio i H. R. Jauss.
Poseban osvrt dat je na Andrićevu ukorijenjenost u tradiciji, čime je profesor objasnio njegovu povezanost s Njegošem, Vukom i narodnom poezijom. Po Radonjiću, ta predanost radu i posvećenost djelu čini Andrića stoikom. Osobine poput skromnosti i odbijanja počasti, kao i sposobnost „umijeća ćutanja“, posebno su naglašene kao karakteristike koje su ga krasile.
Jedan od ključnih motiva u Andrićevom stvaralaštvu, kako profesor navodi, jesu trauma i tajna, iz kojih proizilaze ironija i kreativnost. Profesor je istakao da književnost pruža mogućnost da se izrazi ono neizrecivo, što je, po njegovim riječima, razlog zašto se uvijek možemo vraćati Andriću.
Predavanje je zaključeno slikom Andrićeve biblioteke i pozivom da ponovo čitamo djela ovog velikog pisca, jer, kako profesor Radonjić kaže, „ko smo mi do oni koji imaju Njegoša i Andrića, što je dovoljno da možemo sebe da odredimo“.
