BUNTOVNIK,REVOLUCIONAR, POLITIČAR, DIPLOMATA…
Piše Ilija Despotović
Većina Pljevljaka čuli su za njega. Mnogi ga poznaju. A često pitaju-je li živ Vuko Dragašević. Vuko je već dvije godine prešao stotu.Živi u Đenoviću kod Herceg Novog. Ponekad, ali jedva, siđe do rive I posjedi malo u kafanici. Sam. I kaže da mu to najteže pada, što nema s kim da priča. Ne ide više, ili vrlo rijetko navrati, kod Voja Stanića u Herceg Novom,takođe, stogodišnjaka.Drugi prijatelji su odavno na onom svijetu- Veljko Milatović, Milan Vukasović…Do koju godinu prije išao je u Novi svojim kolima, za volanom.Najčešće bi sjedio sa Petrom Mišovićem I Radom Samardžićem.Petar mu sad ponekad dođe u Đenović. I tako teku Vukovi penzionerski dani. Gleda pomalo televiziju, prelista i novine.
A ko je Vuko Dragašević? Mlađe generacije, nije vam na odmet da se upoznate sa ovim čovjekom. Vuko-sin Mihaila Dragaševića I majke Natalije, unuk Vula Dragaša ispod Kovača. Rođen u Pljevljima, tek koju godinu nakon Prvog svjetskog rata.
Uz Vukovo ime može se nanizati čitava lepeza odrednica. Vuko- gimnazijski buntovnik, politički prognanik, komunist, zarobljenik i logošaš u Italiji, partizan,poslijeratni politički frontovac, pljevaljski predsjednik i partijski sekretar, pa, onda, partijski rukovodilac u Titogradu, zatim, crnogorski republički funkcioner,pa savezni-sve do generalnog sekretara Predsjedništva SFRJ. Vraćao se sa saveznog na republički nivo, kada je bio član Predsjedništva SR Crne Gore. Oprobao se i u diplomatiji. Bio je jugoslovenski ambasador u Libiji, kod mladog Moamera Gadafija.Tada su mnogi novoimenovani ambasadori drugih zemalja u Libiji, kad bi stupili na dužnost, dolazili baš kod Vuka, da čuju stav Jugoslavije o toj zemlji.
Čitava Vukova životna I radna biografija je jedna zanimljiva riznica. Da pomenemo samo neke životne sekvence. Kao gimnazijalac, Vuko je, zbog učešča u čuvenom štrajku u Pljevaljskoj gimnaziji 1938.godine, bio protjeran u Berane, da bi tamo završio gimnaziju. Odmah na početku Drugog svjetskog rata, Italijani su uhapsili Vukovog oca Mihaila i Vuka i poslali ih u zarobljenički logor preko Jadranskog mora. Vuko se iz logora vratio relativno rano, a Mihailo je tamo umro i kosti mu počivaju na jednom groblju u Rimu. Poslije rata. Vuko se razbolio od tuberkuloze, liječio se u sanatojumu na Cetinju.Savjetovao je tada svoju vjerenicu Danu da se razdvoje, jer se on nije nadao da će ozdraviti.Vuko je u jednoj velikoj zdravstvenoj krizi u Jugoslaviji bio na ključnoj poziciji. Bilo je to 1972.godine, kada se u tadašnjoj zemlji pojavila variola vera, epidemija strašnih velikih boginja.Vukov resor u tadašnjem Saveznom izvršnom vijeću (savezna vlada) pokrivao je i oblast zdravstva. Jugoslavija je u relativno kratkom periodu savladala epidemiju,što joj je priznala Svetska zdravstvena organizacija. Pitao sam Vuka- kako ste to uspjeli. Precizan odgovor- jer smo imali državu. Ima još dragulja iz Vukovovog životopisa , koje su, do prije nekoliko godina, prepričavali njegovi drugovi, prijetalji, saborci.
Vuko je bio , porijeklom, seljačkih korijena. Njegov đed Vule došao je sa Kovača u Pljevlja I “taksirao” je konjskom zapregom, čak i do Sarajeva.Dragaševići su, zahvaljujući radinosti, vremenom postali imućna građanska porodica, u najboljem smislu te riječi, sa manirima ondašnje gospodske pljevaljske čaršije. Vuko je o Pljevljima tog vremena napisao i knjigu. Otac Mihailo je bio politički pripadnik poznate Demokratske stranke Ljuba Davidovića, a u jednom periodu i njen poslanik u ondašnjem kraljevskom parlamentu.
Vukovu ličnost su, po svemu sudeći, oformili upravo takav porodični ambijent, ondašnja pljevaljska gospodska čaršija, očevo učiteljovanje i poslanikovanje, ondašnji politički milje,šire porodične prilike,zarobljeništvo u Italiji, naravno, gimnazijski dani i sam Drugi svjetski rat. Vukova porodica, recimo in to, imala je familijarne veze sa čuvenom Magdom Ćirkovića, o kojoj se pjeva u “Moćevčiću, mali Carigrade”.
Učiteljev , gospodski, sin, postao je član Komunističke partije, partizan, revolucionar. Kako sve život može da isplete i namjesti!
Revolucionar je bio, ali ne od onih koji su, u ime revolucije, kršili, lomili, presuđivali po kratkom postupku. Vuko je, moglo bi se reći, bio humanista, demokrata, revolucionar sa dušom.I danas se priča kako je Vuko “majstorski” rješavao neke političke tenzije, konfliktne situacije,u kojima se odlučivalo o ljudskim sudbinama, kada su se lomila koplja između odanosti revoluciji i privrženosti ljudskosti. Vuko je umio da odabere ovu drugu stranu, da ne čini pogrom nad ljudima u ime revolucije. Umio je da bude politički principijelan, a ljudski senzibilan.Tako je bilo u političkim konfliktima u vrijeme Informbiroa, kada je izbor između revolucije i ljudskosti često bio vododjelnica između sopstvenog života i stradanja.I kad su se u Crnoj Gori odvijali žestoki politički sukobi koji su se ticali smjene generacija na vlasti , između starih I mlađih garnitura.Vuko, jednostavno rečeno, nije bio glavosječa.Visoki zvaničnik državne Službe bezbjednosti Komnen Cerovićje mnogo kasnije priznao je Vuku da su , u jednom momentu, bili gotovo dolučili da ga uhapse, sumnjajući u njegovu ideološku čistotu, upravo zato što nije bio tip jakobinskog revolucionara.
Vuko je čitavog života bio politički entuzijasta. Posebno, u prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata. On i danas sa oduševljenjem priča o izgradnji Doma kulture u Pljevljima, ili, na primjer, o pokretnoj biblioteci, kada su knjige dopremane u sela na konjima. Kolika je bila njegova predanost društvenom interesu,svjedoče Vukove riječi da je, kada bi se u Pljevlja vratio sa službenpog puta, prvo otišao na gradilište Doma kulture, pa tek onda kući. Zato mu je sin Srđa jednom prigovorio- mi smo (djeca) rasli bez tebe, ti nijesi znao šta znači kad beba dobije temperaturu.
Znao je Vuko da presiječe. Bio je, recimo, protiv izgradnje takozvane Blažove vile na Gorici . Vuko je to činio i iz prijateljskih namjera prema samom Blažu Jovanoviću, da bi ga sačuvao od kritika.A sa Blažom je bio otvoren. Jednom prilikom, Blažo se našalio sa Vukom. Kaže, bogami vi Pljevljaci stigoste I u sam državni vrh.A Vuko mu odgovori-pa ima nas u vrhu otkad se pamet više uvažava. Priča Vuko o Blažu i kad je jednom prilikom došao u Pljevlja, I “naredio” da se funkcioneri u Opštini bolje odjevaju, da izgledaju otmenije, jer mu se nije dopalo kako su se oblačili.
Nije Vuko bio zlopamtilo prema onim ljudima koji u se o njega ogriješili i koji su mu podvaljivali. Jednostavno, on ih je prezrio. I na tome se sve završavalo.
Bio je vrlo oprezan u ocjenjivanju postupaka ljudi. Čak i pod stare dane. Tražili su od njega, posljednjih decenija, da učestvuje na nekom političkom skupu. Vuko nije prihvatao dok se ne bi dobro raspitao o ljudima, ko su, kakvi su. Posebno, kakav je njihov odnos prema Crnoj Gori, njenoj suverenosti. Neki lokalni političari u Pljevljima su zazirali od Vuka. Jedan od predsjednika Opštine čak je pokušao da izostavi Vukovu fotografiju sa memorijalnog zida na kome su bile fotografije opštinskih predsjednika. Kao- pa je li Vuko bio predsjednik opštine!Naravno, taj je znao ko je Vuko ali je htio da se njegovo ime zaboravi.Sitna duša lokalnog političara nije mogla da prihvati činjenicu da je Vuko Dragašević jedan od kreatora modernih Pljevalja.
Vuko i dan-danas veoma lijepo priča, on pripovijeda, ali kaže da mu nije lako da piše i govori za medije. Mene je uvijek plašio njegov oprez, kad treba nešto napisati.
Odavno je u penziji. Ali, i u tom statusu nije mirovao. Imao je u Herceg Novom “kružook”, u kome je sa svojim drugovima, saborcima, prijateljima, debatovao o političkim i društvenim prilikama, najviše o Crnoj Gori, i najviše uoči referenduma o njenoj nezavisnosti i poslije toga. I za Pljevlja, i sada, pokazuje veliko inresovanje. A ne zaboravlja ni svoje drugove u Beogradu, Podgorici. Često pominje Miša Pavićevića, Josifa Strunjaša, Mića Zorića… Dok su bili živi, a kad je on napustio Beograd,imao je običaj da ih telefonom zovne uoči ručka I nazdravi im kucanjem čaše o flašu.
Vuko se i u sto i nekoj godini ne bavi sam sobom, svojim zdravljem, svojom starošću.Održava, koliko god je moguće, komunikaciju sa okruženjem, sa vremenom u kome živi.
Njegova kuća je otvorena za poznanike, prijatelje, zemljake, za sve posjetioce. Teško se odlučuje na putovanja, iako uvijek, u telefonskom razgovoru, kaže-gledaću da ovih dana dođem u Podgoricu.I tako teku Vukovi dani, u drugom vijeku njegovog, malo je reći, zanimljivog života. Njegova kuća je otvorena za poznanike, prijatelje, zemljake, za sve posjetioce. Teško se odlučuje na putovanja, iako uvijek, u telefonskom razgovoru, kaže-gledaću da ovih dana dođem u Podgoricu.I tako teku Vukovi dani, u drugom vijeku njegovog, malo je reći, njegovog zanimljivog života.
Vuko Dragašević, ime za poštovanje i pamćenje.
Foto printskrin RTV Herceg Novi
