Piše: Ilija Despotović
Ljeto 2024.godine.Kako bi meteorolozi rekli, ekstremne vrućine traju danima. Gotovo da su me prikovale za stan,gdje se sa klimatskim promjenama, tim strašilom, o čemu slušamo svaki dan,pokušavam nositi klima uređajem.Asfalt napolju samo što se ne topi. Osjećam se kao u kućnom pritvoru. Vrućina ne da na prozor ni nosa pomoliti. Vremena na pretek, a misli se roje. U usamljenosti, u klimatskoj izolaciji, u mojim sadašnjim godinama, sjećanja najviše naviru iz djetinjstva, iz rodnog sela.
U Obardima je, takođe, vrelo ljeto. Pod snažnim sam utiskom ovih nesnosnih vrućina, svuda vidljive suše I televizijskih slika kojima nas uvjeravaju da se klima mijenja I da nas čekaju pakleno vruća ljeta.
Pitanje koje sam postavio u nadnaslovu ove price zvuči apokaliptično, ali ije samo obarđansko. Vjerovatno se mnogi pitaju, kao I ja za svoje selo.Obarde,kao I mnoga sela, u Opštini, u Crnoj Gori, sve je praznije, od ljudi, stoke, od ptica, sve je pustije, sa grobnom tišinom, usred ljeta, kao nekad samo tokom hladnih zimskih dana, kad bi snijeg sve živo poklopio I utišao. Sad tišina caruje tokom čitave godine. Odavno, osobito, u trenucima podgoričke usamljenosti, progoni me pitanje-šta će biti sa Obardima. I to ne u nekoj dalekoj budućnosti, već za deset, 20 ili 30 godina. Sto godina, to je već I nezamislivo.
I šta mi pada na pamet? Nemojte se čuditi. Da bi već sada trebalo od kamena podići neki obelisk,zid,negdje na ulazu u selo, na kome bi trebalo ispisati: “ Ovdje je bilo selo Obarde”.Apokaliptično, priznajem , vrlo pesimistički. I znam da nije preporučljvo nametati ovakvo razmišljanje. Ipak, ko hoće da se otvorenije suoči sa sadašnjim realnim stanjem u selu( nećemo ukazivati na sve elemente),sa širim društvenim kontekstom, sa klimatskim tendencijama, sa globalnim promjenama svake vrste, neće baš podozrijevati zbog predhodne poruke.
I u ovakvom kontekstu, moje razmišljanje se koncentriše oko dvije dvije činjenice u Obardima. Oko dva “objekta” u selu.Jedan je nova crkva u selu, a drugi je naše izvorište vode-Zaboj.Prije više godina sam napisao u “Pobjedi” da se u Obardima jedino “razvija” mjesno groblje. Uglavnom je tako I sada. Groblje je I šire, I uređenije.I koliko god zvučalo kontradiktorno, upravo je groblje najbolji svjedok života u selu.
Nova crkva, prva u Obardima, je,međutim, potpuno nešto novo.Za Crkvu koja stoji iza bogomolje u Obardima, I za njene vjernike, novosagrađena crkvica je, svakako, napredak, iskorak koji uveliko slave. Naravno, sama crkvica, kao građevina, je nešto sasvim novo na razglednici Obardi. Takođe, ruku na srce, ako se ima u vidu I to da je obarđanska crkva posvećena Ćirilu I Metodiju, slavnim slovenskim prosvjetiteljima, misionarima, onda, svakako,crkva sa njihovim imenima, I u tom smislu, predstavlja činjenicu od civilizacijskog značaja.Ćiirilo I Metodije nijesu bili isposnici, sveci iz hrišćanskih legendi, već stvarni podvižnici koji su slovensku pismenost širili od Soluna do Moravske u srednjoj Evropi. Njihova crkva, stoga, više ima karakter spomenika živim svecima. I kao takva zaslužuje poštovanje. Malo selo Obarde je ovom crkvicom upisano na spomen mapu slovenske pismenosti I prosvjećenosti.Obarde, naravno, nije u tom smislu dalo bilo kakav doprinos.Ali , što se tiče školstva, jeste zanimljiv primjer. Obarđani su otvorili školu tek u prvoj deceniji 20. Vijeka, u godinama kada su gasle posljednje zvijezde Otomanskog carstva. Otvaranje škola još je bilo pod zabranom. Obarđani su se osmanskoj vlasti obratili molbom da uz seosko groblje podignu kapelicu za pogrebne potrebe.I tako je, na prevaru, nastala prva osbovna škola u Obardima. Deset vijekova poslije Ćirila I Metodija.I bilo bi lijepo kad bi nova crkvica postala neka vrsta muzeja lokalnog školstva. Valjalo bi, na ptimjer, u Crkvi Ćirila I Metodija da se nađu školski rekvitziti iz vremena obarđanske škole, koja je stotu godišnjicu osnivanja dočekala zatvorena, bez dječijeg podmlatka, da bi prije nekoliko godina bila ponovo otvorena. Za dva dječaka, dvojicu braće blizanaca, ali će I oni nakon četiri razreda morati da odu, a škola u Obardima će biti ponovo zatvorena.Ćirilo I Metodije neće moći ništa učiniti da se spriječi, nažalost, veliki civilizacijski nazadak-trajno gašenje škole u Obardima.
Štaviše, Crkva kojoj pripada I novopodignuta ćirilo-metodijevska crkvica u Obardima, ta Crkva, po onome kako odavno djeluje, nažalost,sve više praktikuje”misiju”, suštinski, suprotnu monumentalnom prosvjetiteljstvu Ćirila I Metodija.Ako će obarđanska crkva slijediti samo uobičajene crkvene rituale, onda nije suvišno pitanje da li će ona služiti Obarđanima u najširem ćirilo-metodijevskom smislu.
Crkva, u čijem je “sistemu” I obarđanska crkvica, mora,prije svega,napuštiti zonu političke organizacije. U konkretnom slučaju, Srpska pravoslavna crkva ne može se suprotstavljati državi u kojoj je podigla I obarđansku crkvicu.I ne smije Crkva, prije svega, podsticati nove zablude vjernika, ne smije ih ponovo, kao nekad davno, zatucati, ni duhovno. Recimo, raznim “inovacijama” na crkvenim liturgijama,ili, na primjer, zahtjevom da se gotovo svaki dan praznuje neki “svetac”.
Obarđani, primjetio sam, sada mnogo više nego prije pola vijeka, ili manje, u sedmici ne rade uobičajene poslove, jer, “ne valja”, “svetac je”. Navodno, to je povratak vjeri- što više praznika, što češće se krstiti,na svako pitanje o zdravlju, o porodici , odgovarati –fala Bogu, dobro sam, dobro je,itd. To što svece ne svetkuju drugi koji žive od svog rada I biznisa, kao da nije važno. Ako “na sveca” može raditi vlasnik marketa, kafića, restorana…., zašto bi I poljoprivrednik morao da “svetkuje” , takoreći, sve one boldirane svece iz crkvenih kalendara? U Crkvi je I u vezi sa time potreban dijalog sa vjernicima.
U čitavom ovom kontekstu, postavlja se pitanje stvarne svrhe podizanja Crkve u Obardima. Za mnoge je ovo pitanje skaradno,nakonstriješiće se. Prije svega, nije li kasno? Obarde demografski već čili .Kome crkva,za koga, ko će u nju dolaziti.Stari Obarđani, ruku na srce, nijesu bili od one vrste vjernika koji bi se previse bavili popovskim ceremonijama. Nije im moglo ni biti. Kad je trebalo, da osvještaju panaiju, da krste dijete, ili da zapale svijeću, nije im bilo teško da odu u Dubočicu, ili Crkvu Svete Trojice. Ili, jednostavno da se Bogu pomole, ili svijeću zapale, u svojoj kući, pred ikonom sveca svoje slave.Dovoljno za hrišćanskog vjernika. Znali su Obarđani I da se “grubo” našale sa popom. Ostala je priča za jednog Obarđanina koji je pozvao popa da mu prekadi majčin grob. Kao naknadu, pop je tražio ovcu, I to živu, I još da je pop uzme na proljeće, pošto se izimi. Nijesu se mogli nagoditi.Obarđanin nije dao ovcu. A poop pita-šta ćemo sada,ja sam grob prekadio. A Obarđanin odgovori-pope, pa ti raskadi.
Druga činjenica, za mene prva, relevantna za Obarde, je, kao što sam naveo na početku, je Zaboj, voda, izvor Zaboj. O njemu, pod utiskom velike priče o klimatskim promjenama,I dugog vrelog ljeta,stalno razmišljam. Je li Zaboj vječan, hoće li izdtržati klimatske promjene, može li jednog dana presušti, šta učiniti da se to ne dogodi.
Voda je, ipak, najvažnija za čovjeka. To je sveta činjenica. Zaboj je za Obarđane, istinski, sveto mjesto. Izvorište dobre, zabojske, vode, nekad, I glavno pojilište za stoku.Takođe, u ranijim decenijama, dok voda nije bila razvedena po kućama, I glavno seosko sastajalište.Tu bi se , sa bremenicama o ramenu, ili na konjima, dolazilo po vodu. Tu su se saznavale, i odatle se širile, seoske vijesti. Na Božić , to je već zaboravljeno, na Zaboju je održavan i mali vašar. Zaboj je sveto mjesto i po tome što se njegova česma naslanja na kamenu ploču sa isklesanim likom dvojice ljudi. Možda baš Ćirila I Metodija?I kamene ploče na koje pada zabojska voda, takođe, isklesane su. Da li su to ostaci crkve koja je nekad postojala u Obardima? O tome se ništa ne zna. Da je u Obardima bila crkva, nema nikakvih tragova.
Mogli su Obarđani upravo Zaboju dati prednost u svom pregnuću da svom selu udahnu život. To je, po svemu, sveto mjesto.I od Zaboja su mogli napraviti “crkvu”. Zaboj je danas zapušten, nekadašnji autentični santrač pretvoren je u betonsku kocku, obraslu u mahovinu i trnje. Zaboj, po svemu sudeći, sada daje manje vode, nego prije “uređenja” za seoski vodovod.I red je, a potreba prijeka, da se uredi, obnovi. I Zaboj je sveto mjesto. Da je na njemu krst postavljen, mogao je i crkvu zamijeniti.
Jer, neka mi bude oprošteno, voda je,ipak, važnija od vjere. Ili, hajde da ne rangiramo. Voda i vjera su jednako važne.Bez Zaboja se nikako ne može.
A nova crkvica, ruku na srce, najviše će poslužiti kao posljednje konačište Obarđana pred njihov vječni smiraj na obarđanskom groblju.Tako će Obarđani, možda, sa više dostojanstva odlaziti sa ovog svijeta.
