Piše: Dario Vraneš, predsjednik opštine Pljevlja
Svaki narod u Crnoj Gori mora biti ravnopravan, imati pravo i slobodu da baštini svoju tradiciju, posebnosti, čuva svoj identitet, slavi svoje pretke i značajne datume. To je azbuka demokratije i jedan od preduslova za zajednicki i skladni život u našoj zajednici. I zato se svi moramo boriti da onaj drugi, bilo da je Crnogorac, Srbin, Bošnjak, Albanac ili Hrvat ima ista prava, da se osjeća komotno u Crnoj Gori.
Mi smo odavno otpočeli borbu protiv diskriminacije srpskog naroda i tada promovisali moto- Sva prava svima-ista prava za sve. Pozicija u kojoj smo se nalazili kao narod nas je naučila da imamo senzibilitet za sve druge, jer smo prošli golgotu i progon, nismo mogli da ostvarimo nijedno pravo, tretirani smo kao građani drugog reda, samo zato sto smo -Srbi. I mi, Srbi iz Pljevalja, bili smo na udaru te ideologije koja je imala za cilj pravljenje novog čovjeka, progon i marginalizaciju našeg naroda, crkve, jezika, iako smo u našem gradu ubjedljiva većina. Isti ti su pokušavali decenijama da ugroze međunacionalni sklad u našem gradu, a onda za to lažno optuživali Srbe, ali je ta njihova aktivnost ogoljena i dokazana.
Pljevlja su specificnost na istorijskoj mapi Crne Gore, kao sto su to Cetinje, Budva ili Nikšić. Kao sto je danasnja Crna Gora zajednica koja je kroz istoriju formirana spajanjem Stare Crne Gore, Brda, Stare Hercegovine, Boke Kotorske. Svi ti djelovi Crne Gore imali su vjekovima svoj život, svoja iskušenja, svoje junake, bitke…ali su svi imali jednu zajednicku ideju, ideju oslobođenja. Naš narod se za tu ideju borio, neko na Grahovcu, neko na Fundini i Martinicima, neko na Vucjem dolu, neko u Bokeljskim ustancima, Hercegovačkim ustancima, a mi Pljevljaci smo, naprimjer, bili vazan dio ustaničke Karađorđeve vojske u Prvom srpskom ustanku, kao sto je i Pljevaljska dobrovoljačka brigada 1915. godine, bila dio onih besmrtnih junaka koji su obezbjeđivali da vojska kraljevine Srbije odstupi preko Albanije ka Grčkoj. Mi smo vjekovima, zajedno sa našim sunarodnicima iz Prijepolja, bili čuvari ćivota Svetog Save u Mileševi. Zajedno sa nasim komsijama Bosnjacima smo trazili pomoc i iscjeljenje od tog velikog svetitelja, a onda je došao silni izvanjac oteo njegove mošti i spalio ih na Vračaru. Nas nisu dijelile nikave granice sa Mileševom i sudbina naroda Pljevalja, Prijepolja, Priboja i Čajniča bila je vjekovima neraskidivo vezana. Sveti Sava, naravno, nije bio samo naš, o čemu najbolje svjedoče freske u crkavama stare Crne Gore gdje su obavezna kompozicija on i njegov otac Sveti Simeon. Mi danas ne trazimo nikakvo posebno pravo za nas zbog bliskosti naših predaka sa tim svetiteljem, nego mislimo da on podjednako pripada i vama iz Crne Gore, Brda, stare Hercegovine i Boke.
Zato mislimo da i mi imamo pravo da branimo Njegosevsku Crnu Goru, kao sto se na dan Prvog srpskog ustanka sjećamo i naših predaka koje poštujemo kao i vi vaše pretke iz bojeva na Martinicima i Krusima. To što nekome smeta da se u Pljevljima obiljezava godišnjica Prvog srpskog ustanka je, čini mi se, rezultat toga sto neki u Crnoj Gori ne poznaju dovoljno Pljevlja, istoriju našeg kraja, niti su se trudili da nas upoznaju, kao sto ne poznaju, bojim se, ni Berane, Bijelo Polje ili Herceg Novi. I paradoks je da se najviše zaklinju u Crnu Goru oni koji ne znaju istoriju nekih njenih djelova, koji misle da je ona i dalje jedan grad. Mi ih pozivamo da se edukuju, pozivamo ih da prvo dođu u Pljevlja i upoznaju se sa našim građanima, mentalitetom, istorijom, da se uvjere da volimo Crnu Goru kao i oni koji nas ne poznaju. Ali, zato, mi znamo sve o Cetinju i dicimo se slavnom istorijom Crne Gore.
Vjerovatno je nekima teško, ali moraju prihvatiti da u Crnoj Gori postoje različitosti, da u njoj živi i srpski narod, da je taj narod ogromna većina u Pljevljima i da on ima pravo da obiljezava značajne datume iz svoje istorije, ne ugrožavajući bilo koga.
Budućnost Crne Gore nije u međusobnim sukobima i svađama. Imali smo ih napretek kroz istoriju. Budućnost Crne Gore je u pomirenju i prihvatanju onoga drugoga onakav kakav jeste, da nikoga ne diskriminisemo. I da naučimo dosta toga jedni o drugima i jedni od drugih. Proslost ne mozemo promijeniti i zato slavimo i postujmo nase velike pretke, a buducnost gradimo zajedno u miru, slozi i ljubavi.
Izvor borba.me
