U Pljevljima, mjestu gdje se nadanja o boljem životnom okruženju susreću sa realnošću, nedavno sprovedena anketa otkriva duboko ukorjenjeno nezadovoljstvo među građanima u vezi sa radom kolektora za prikupljanje i preradu otpadnih voda. Prema istraživanju, skoro polovina ispitanika (48.51%) izrazila je nezadovoljstvo njegovim funkcionalnostima, dok je više od trećine (32.18%) veoma nezadovoljno.
Alarmantan je podatak da je skoro polovina građana (43.56%) primjetila negativne efekte kolektora na okolinu, uključujući smrad i zagađenje, što ukazuje na ozbiljne propuste u njegovom radu i potencijalno štetne posledice po okruženje.
Pitanje troškova održavanja kolektora, koji godišnje iznose oko 800.000 eura, izaziva dodatnu zabrinutost. Većina ispitanika (67.33%) smatra da ovi troškovi ne opravdavaju korist koju kolektor pruža gradu, sugerišući time na nepotreban finansijski teret za poreske obveznike.
Možda najznačajniji nalaz ankete je visok nivo sumnji u korupciju. Zabrinjavajućih 65.35% ispitanika vjeruje da je bilo elemenata korupcije u procesu izgradnje i održavanja kolektora, ukazujući na potrebu za temeljnom istragom i transparentnošću.
Iako 34.65% ispitanika nije osjetilo direktan uticaj problema kolektora, značajan dio populacije (27.72%) je lično pogođen negativnim posledicama njegovog rada. Ovo pruža jasnu sliku o tome kako kolektor utiče na živote pojedinaca i zajednice u cjelini.
Rezultati ove ankete ne samo da bude zabrinutost već i podstiču na akciju. Građani Pljevalja zaslužuju jasne odgovore i efikasna rješenja. Ovaj članak služi kao poziv nadležnim organima da preduzmu potrebne korake u cilju rješavanja ovih gorućih problema i vraćanja povjerenja građana u institucije i projekte od javnog značaja.
Pljevlja, grad koji se susreće sa izazovom neefikasnog kolektora za preradu otpadnih voda, dobio je ovaj problematičan projekat nakon dugog i kontroverznog procesa. Početak radova na rješavanju problema otpadnih voda seže u 2007. godinu, kada je Evropska investiciona banka finansirala studiju izvodljivosti. Međutim, već tada su se pojavili prvi znaci problema.
Dragan Šubarić, tadašnji sekretar Sekretarijata za urbanizam, upozoravao je na ključni propust: nedostatak razdvajanja atmosferske i fekalne kanalizacije u gradu, što je bilo osnovno za uspješnost takve investicije. Dodatno, povećavanje kapaciteta kolektora, prvo za 28.000, a potom za 42.000 stanovnika, u gradu sa smanjujućom populacijom, izazvalo je sumnje i pitanja o stvarnim motivima koji stoje iza projekta.
Projekat, koji je zvanično koštao 4 miliona eura, finansiran je djelimično iz IPA fondova EU, a projektant i izvođač radova je bila španska kompanija Akvalia infrastruktura. Austrijsko preduzeće Štrabag AG bilo je angažovano za izgradnju glavnog kolektora, vrijednog oko 1,05 miliona eura. Međutim, ključni dio projekta – priključenje fekalne kanalizacije – nikada nije realizovan.
Italijanska firma Si end es Ingenieri Associati, zadužena za nadzor nad izvođenjem radova, potvrdila je neefikasnost u realizaciji projekta. Sa početkom rada 2019. godine, umesto planirane 2017, postrojenje je odmah pokazalo probleme. Veće količine otpadnih voda od projektovanih dovelo je do ispuštanja fekalija u rijeku Ćehotinu, što je dovelo do neizbježnih ekoloških problema.
Sadašnji predsednik opštine dr Dario Vraneš ukazao je na financijski teret postrojenja, sa troškovima koji premašuju inicijalne procjene.
– Na postrojenju trenutno rade 32 radnika, što je skoro tri puta više od prvobitno predviđenih 12. Opština plaća kompletan rad postrojenja i svake godine imamo ogromne troškove, za isplatu zarada, uplatu doprinosa, a veliki su i troškovi struje i hemikalija. Mi imamo 42 kilometra sekundarne kanalizacione mreže koju je prvo trebalo rekonstruisati pa raditi postrojenje. Ovako imamo situaciju da postrojenje guta novac, a nije funkcionalno. Svake godine postrojenje nas košta između 800.000 i milione eura. Razgovarao sam sa ljudima iz PROCON-a iz Podgorice, a na tom sastanku dogovoreno je da se krene u projekat rekonstrukcije kanalizacione mreže u gradu odnosno razdvajanje atmosferske od kanalizacione mreže.Taj projekat koštao bi oko 19 miliona eura, od čega bi 12,5 miliona eura bili grantovi evropskih fondova. Čekamo odgovor, ali u svakom slučaju i dalje ćemo plaćati nečiju brzopletost, jer ovdje se radi o očiglednoj korupciji i morao bi regaovati Tužilaštvo – zaključio je Vraneš.
Mještani koji žive u blizini koletora kažu da jedino zimi mogu na svjež vazduh, a ribolovci izbjegavaju to mjesto.
–Neprijatan miris tokom ljetnjih mjeseci je nepodnošljiv i od jedne korisne stvari napravljeno je nešto što nikome ne koristi. Kada su velike kiše ili kada se topi snijeg fekalije se ispuštaju u rijeku tako da postrojenje ne radi onako kako je projektovano, kazao nam je član Sportskog ribolovnog kluba “Lipljen” Vaso Knežević.
Da nešto nije u redu sa, ne samo pljevaljskim, već I ostalim postrojenjima za prečišćavanje u Crnoj gori godinama je ukazivao izvršni direktor BV „Ozon“ iz Nikšića Aleksandar Perović. On je naglasio da je interesantno da sa svim postrojenjima takve vrste u Crnoj Gori postoji problem.
–Problemi su različiti, ali dvije zajedničke stvari pojavljuju su kod svih. Osnovni je to što ta postrojenja nisu energetski samoodrživa, a zbog toga su, dijelom, i finansirani od novca građana Evroske unije kroz IPA fondove. Takođe nema grada u Crnoj Gori koji ima potpuno odvojenu fekalnu od atmosferske kanalizacije. Da ne pričamo o tome kako su priključeni objekti koji su urađeni bez potrebnih dozvola, a takvih je na desetine hiljada. Dakle uložen je ogroman novac, a u ekološkom smislu nije urađeno ništa. Takođe dva najveća zagađivača u Pljevljima nemaju posebna postrojenja za prečišćavanje voda. Rudnik ima taložnik, ali voda se ne prečišćava. Očigledno je da je ovaj posao urađen traljavo bez detaljne analize, građani od toga nemaju korist već naprotiv, ali neko je imao – kazao nam je Perović.
Zaključno, slučaj kolektora u Pljevljima je više od puke lokalne neugodnosti – on je simptom šireg problema upravljanja javnim projektima i potrebe za većom odgovornošću i transparentnošću. Ovaj slučaj bi trebao poslužiti kao podsjetnik da se u budućnosti preduzmu koraci za bolje planiranje, sprovođenje i nadzor projekata od javnog značaja, posebno kada su u pitanju ekološki i infrastrukturni poduhvati.
