IN Memoriam: Mustafa Agić – Aga (1935-2024)

Danas je u 89. godini života preminuo Mustafa Agić – Aga, urbana legenda Pljevalja. Dženaza će se obaviti danas 13.1.2024. godine na gradskom groblju Ravni od 14 časova i 40 minuta, a saučešće će porodica primati od 14 časova ispred gasulhane.

Evo jednog odlomka iz knjige URBANI HUMOR PLJEVALJA – u kojem je Mr BRANKO BANOVIĆ Agu opisao do detalja:

Tri puta se ženio i sa prvom ženom ima sina i kćerku, a sa trećom dva sina. Prva žena mu je bila službenica u komunalnom, nije imala jednu ruku i bila je izuzetno časna i poštena žena.

Mustafa Agić – Aga je boem. Radio je kao ložač u medicinskom centru, a prije toga u fabrici Pežoa u Francuskoj. Često, pripit igra fudbal sa djecom i dok stoji na golu, manirom profesionalnog radioreportera, bez greške ponavlja sastav fudbalske reprezentacije Francuske, šezdesetih. Ima talenat za pjevanje, sa izuzetno prodornim glasom i talenat za slikanje (njegov otac Bajramaga je bio moler i uglavnom je bogatašima izvodio fine šare. Agin brat Ramiz-Šućko je poznati slikar koji je živio i predavao u Banja Luci odakle je otišao u Švedsku, gdje i danas slika). Prosto je nevjerovatno, pričaju sagovornici, kako mu je kuća uređena i održavana i pored boemskog načina života i sva ta urednost i smisao za molerske radove se pripisuje njegovim genima.

Poznat je po karakterističnom načinu odijevanja. Naime, Aga je u tadašnja Pljevlja prvi donio evropsku modu sa prepoznatljivim šeširom, odijelima i pantalonama koje se šire u nogavicama. Na izložbu „Moji Pljevljaci“ 1996. godine, Aga je na oduševljenje prisutnih, došao u smokingu.

Ostao je upamćen i po tome što je kupio fiću (koja je poslije njegovih intervencija ličila na pravi trkački automobil) i da bi dokazao kako je dobar vozač, vozio je od Pljevalja do Prijepolja rikvercom.

Voli pjesmu i svira harmoniku. U improvizovanoj šupi pored kuće osnovao je orkestar čiji su članovi bili Janko Novović i Sabit Pijalović. Na šupi su stajala dva natpisa: „Aga je živio dok je svirao“ i „To je bilo
vrijeme kad je Aga svirao, a Sabit udarao“(pošto je Aga svirao harmoniku, a Sabit bubnjeve). U toj šupi
često su se okupljali Agini prijatelji.

Ostao je upamćen Pašin komentar izrečen upravo u ovoj šupi: „Agiću, za nas mnogi smatraju dasmo budale, a mi smo za njih akademici“.Stalno je pio crno vino „Car Lazar“ i„Carica Milica“.

Govorio je „obavezno crno vino jer pojačava krv, a ne banatski rizling koji je blijed“. Često je potencirao u priči da je nekad bio neko i nešto. Danas govori:

„ja sam nekad pio vino ‘Car Lazar’, a danas moram ovo pivo od dva litra“.

Takođe je ostao upamćen njegov odgovor na izložbi „Moji Pljevljaci“, autora Maria Marijanovića, na kojoj je bio njegov portret sa flašom vina „Car Lazar“ u ruci. Odmah pored njega je bio Pašin portret, koji je za razliku od njegovog bio u boji.

Agi je to malo bilo krivo, što su zapazili i prisutni i počeli da provociraju Agu. Aga se na to okrenuo prema autoru izložbe i upitao ga „Što si stavio Pašu pored Cara?“, na šta je kod prisutnih nastao veliki smijeh.

O Agi se priča da je izuzetno pošten i inteligentan. NJegov komšija Momčilo Bojović, profesor književnosti i bivši predsjednik opštine za njega je govorio da ima inteligenciju akademika, samo što nije školovan. I danas kažu da ima često veoma trezvene i razumne komentare na situaciju u društvu (npr. „Hoćemo u Evropu, a ne možemo sa 80 evra ni ovdje živjeti“).

O njegovoj snalažljivosti govori sledeća priča: Aga i pored prodornog glasa i boemskog načina života
nikad nije pozivan na odgovornost. Dešavalo bi se da svojim prodornim glasom remeti javni red i mir i da za to bude prijavljen policiji, ali čim bi policija došla Aga bi se brzo snašao, počinjao bi da pjeva pjesme o Titu i da
ga veliča uz povike: „Ja sam napustio Francusku gdje sam radio u Pežoovoj fabrici da bi došao ovde da umrem, u mojoj Jugoslaviji, u Titovoj Jugoslaviji.“ Policija nije imala kud nego bi se povukla i ostalo je upamćeno da Aga i pored čestih remećenja javnog reda i mira nikada nije pozivan na odgovornost, ni kod sudije za prekršaje. To je u to vreme bio veliki uspjeh, s obzirom da je najstrožije bilo zabranjeno pjevati u kafani i na ulici.

U Pljevljima se smatra da je Aga pjevao pjesme o Titu i Jugoslaviji samo zbog toga da bi izbjegao policiju. Međutim, dobro upućeni informant se sjeća, da je Aga dok je radio u Francuskoj bio na jednom prijemu u Parizu ili Lionu. Na prijemu je naša emigracija držala govore, mahom usmjerene protiv Tita i Jugoslavije. Na sred prijema, pred oko 400-500 ljudi, elegantno obučeni Aga ustao je i svojim izuzetno prodornim glasom opsovao više puta, rekavši da se svi nose u„p.m.“, da on voli svoju zemlju, da voli svoj narod, da voli Tita,
na šta je revoltirana masa nasrnula na njega, tako da je sa tog prijema jedva izvukao živu glavu.

Odlomak iz knjige: URBANI HUMOR PLJEVALJA – Mr BRANKO BANOVIĆ
Antropološko-folkloristička studija