Sjutra veče od 18 časova u svečanoj sali gimnazije „Tanasije Pejatović“, u organizaciji Narodne biblioteke „Stevan Samardžić“ održaće se književno veče Nenada Milikića.
Nenad Milkić je rođen 1. februara 1985. godine u Loznici. Djetinjstvo je proveo u Banji Кoviljači. Oženjen. Sa suprugom Draganom živi u Malom Zvorniku. Završio je pravni fakultet i jedan je od rijetkih pravnika koji stoji na strani pravde. Nenad Milkić je autor sedam romana: „Zovem se Dunja“, trilogija „Mi smo branili Кošare“, Distimija, četvoroknjižje „Pogrom“, za sada su objavljena dva romana „Кosti“ i „Кolona“, dok je treći u pripremi, kao i dvije knjige poezije: „Purpurne kiše“ i „Pevaj mi mama“. Dobitnik je niza književnih priznanja i za njega najveće nagrade za roman „Кosti“. Nagrađen je Godišnjom nagradom Udruženja književnika Republike Srpske za najbolji roman u 2020. u kome je opisano stradanje sarajevskih Srba. Član je Udruženja književnika Republike Srpske, član Udruženja književnika Srbije, član MENSE.
Milkićevu književnu evoluciju najviše prožima i integriše sudbina Otadžbine. Nezaklonjena, nesigurna, vječno u procjepu između svjetova, u stalnoj borbi sa tuđinom i zlom domaćim. Srž slobode i tog srpskog, moralnog i duhovnog
podviga nalazi se u riječima Nenada Milkića: „Možda za tebe i tebi slične gore nema ništa. Možda. Ali za mene ima mnogo toga. Sveta zemlja i granica ispisana krvlju. Кosti koje su temelji države. Duhovi mrtve straže koji čuvaju Srbiju. Sve je to na Кošarama. Tamo su čast, moral, poštenje, mladost i hrabrost jedne nacije.“
Svoju autentičnu karijeru gradi na pravdi, svejdočanstvom koje predstavlja izbrušeni dragulj, ovjekovječujući stradalnu sudbinu srpskog naroda. Nenad svoj prozni imetak argumentovano potkrepljuje istinom toliko jasno i uvjerljivo, da nam ukazuje put do spoznanja jasenovačke, kosovsko – metohijske, sarajevske i krajiške golgote. On ne luta, već razvejava zlokobne magle koje su nam decenijama unazad bile spuštene na nekad jasan horizont. U svom iskazu sabira živo iskustvo srpskog naroda, reagujući na sve vrste laži, medijske malverzacije, projektovanu satanizaciju, bezobzirni progon istine, precizno ih imenujući i čisteći od obmana. Sjeme koje je niklo iz pera Nenada Milkića je izraz originalnog proznog stvaralaštva koje je iznjedrilo jedno vrijeme. Ono je originalno ne samo po temama koje pisac bira i koje su izazov same po sebi, već i po činjenici, da iako čovjek osuđen na granice vremena i prostora, on ipak snagom duha uspjeva da granice prevaziđe.
Pripovjedanje Nenada Milkića nije upalo u zamku navijačkih želja, već je istina bezkompromisna vodilja kroz lavirint ljudskih duša i sudbina, takvih da ne postoji niko do te mjere maštovit da ih izmisli ili domisli, osim gole istine.
Milkićevi memoari, nastali su u nadi, da će ostaviti jedan dobar trag iz zlog vremena, da će se dovoljan broj ljudi bez obzira na naciju ili religiju, na profesiju, akademske titule i zvanične funkcije, osjetiti oslovljenim i motivisanim da saznaju, a potom i da dalje šire istorijsku istinu o velikim stradanjima, prevashodno u službi principa „nikad više“.
