Na listi najboljih sireva svijeta, koju je nedavno objavio svjetski atlas hrane “Taste Atlas”, na 27 mjestu našao se i pljevaljski sir, prestigavši, između ostalih i čuvenu italijansku mocarelu.
Član Udruženja proizvođača pljevaljskog sira, Vladimir Čolović, smatra da pljevaljski sir zbog svog kvaliteta i načina izrade zaslužuje još bolji plasman.
“Pozicija treba da bude bolja jer se pljevaljski sir spravlja na tradicionalan, domaći način, bez ikakvih primjesa samo čisto mlijeko, što je u eri sve većih potreba za zdravom hranom njegova velika prednost. E sad, da li će se od 27 mjesta napredovati ka vrhu liste, zavisi od mnogo faktora, a jedan od njih je i promocija pljevaljskog sira kroz njegovo brendiranje. Čini mi se, takođe, i da on u Crnoj Gori još nije dovoljno cijenjen. A da jeste, brendiranje bi već bilo završeno, sir poznatiji i na još većoj cijeni, što bi ga i značajno primaklo vodećim svjetskim sirevima gdje i zaslužuje da bude. Mi smo u Udruženju, u saradnji sa Ministarstvom poljoprivrede, još 2013. godine krenuli u taj proces, određene stvari dogovorili, ali kad je trebalo da idemo korak dalje, uvijek se pojavljivao neki novi problem i praktično nigdje nismo stigli” kaže Čolović.
Problem je, dodaje što pljevaljski sir, na nekonkurentan način kvare neke druge vrste sireva:
“Pa se ti sirevi na podgoričkoj i još nekim pijacama prodaju kao pljevaljski, a nisu ni “p” od ovog našeg, izvornog. Zato je važno brendiranje i njegova teritorijalna zaštita jer bi svi proizvođači pljevaljskog sira dobili svoj logo i svoj određeni broj i onda bi se tačno znalo i šta se prodaje i šta kupac kupuje”, ističe naš sagovornik.
Čolović napominje da je trenutna cijena pljevaljskog sira oko 4,5 eura, i da ona mora biti znatno veća, te da od prodaje, trenutno više koristi imaju nakupci i preprodavci od samih proizvođača. Brendiranje i dobijanje pouzdanog sertifikata bi, smatra, i u tom slučaju bilo od ogromne koristi:
“Očekujem da u narednim godinama kvalitet pljevaljskog sira prati i odgovarajuća cijena i da ga neće svako moći imati na stolu. Bilo bi ga možda manje u ponudi, ali bi se za njega znalo u čitavom svijetu. Ovako, nakupac otkupi sve količine za nekoliko eura po kilogramu, odnese do Podgorice ili primorja i tamo ga proda za sedam, osam ili devet eura. I “ubere kajmak”. Brendiranje bi podiglo cijenu, ali bi tada proizvođač morao da poštuje kvalitet i bilo bi mu omogućeno da taj kvalitet pošteno i naplati. Jednostavno, stajao bi imenom i prezimenom iza svog proizvoda, a onda bolja zaštita pljevaljskom siru ne treba“, zaključuje Čolović.
Izvor, rtcg.me
