Iz našeg sela poteklo je šest doktora nauka, time se malo ko može podičiti, kaže Milosav Kojović
Živopisno selo Kovren, smješteno na preko hiljadu metara nadmorske visine, iznjedrilo je veliki broj poznatih i priznatih ljudi. I svi oni su s nostalgijom pominjali odakle potiču i vraćali se zavičaju kad god su bili u prilici.
Danas Kovren kao uostalom i većina sela u Vranšekoj dolini kad je riječ o broju stanovnika polako odumire. Ostaju samo staračka domaćinstva i oni koji moraju.
Sedamdestosmogodišnji Milosav Kojović prisjeća se kako se nekad na Kovrenu živjelo, čuo žamor žetalaca, bili buljuci ovaca i krda krava. Skoro pred svakom kućom čuo se dječji plač.
Danas, kaže, samo sjećanja na srećna, a ne tako davna vremena.
– Uprkos prelijepom geografskom položaju, na vrhu Vraneša, gdje naš kraj predstavlja vododjelnicu slivova Ljuboviđe i Ćehotine, život u Kovrenu postao je skoro nepodnošljiv. Nije ga pratio ekonomski rast i osuđen je na propadanje – ističe Kojović, i dodaje da je ovdje nekad bilo na desetine domaćinstava, a da je škola u selu brojala preko 100 đaka, i radila čak u dvije smjene. Danas se to svelo na manji broj onih koji stalno žive u selu, a škola ima samo par učenika.
Ističe i da je Kovren dao veliki broj slobodara, ratnika i pregaoca. Prije svih Marka Sekulića, barjaktara iz ranijih ratova, kao i narodnog heroja Milovana Jelića, po kojem nosi ime osnovna škola u Pavinom Polju.
Tu su i sinovi Marka Sekulića, Radojica i Radoman, brojni Kljajevići, Jelići, Cakovići, Kojovići …
– Kovren je prednjačio i po broju obrazovanih ljudi, intelektualaca ostvarenih u svom poslu. Iz našeg sela poteklo je šest doktora, tim se malo ko može podičiti. Tu je dr Božidar Gajo Sekulić, bio dekan Filozofskog fakulteta u Sarajevu, dr Jagoš Purić, koji je doktorirao atomsku fiziku i bio rektor Beogradskog univerziteta, njegov sin dr Milivoje Purić, profesor na Biološkom fakultetu, do ovih mlađih doktora nauka dr Đura Đurovića, dekana Visoke poslovne škole u Beogradu, i dr Vidrana Kljajevića, profesora u bjelopoljskoj Srednjoj stručnoj školi. Tu je na desetine drugih uspješnih koji svjedoče da su ljudi, iako potekli sa sela, i živjeli čitav život u njemu, znali u kom pravcu treba usmjeravati svoje potomstvo. A to je prije svega poštenje – navodi Kojović.
Selo sa velikim brojem neženja
Muka je velika pritisla seljane, kaže Kojović, i zato treba nešto uraditi da se pomogne tim ljudima, da se bave poljoprivredom.
Trebalo bi im obezbijediti povoljne kredite i subvencije, siguran otkup proizvoda itd, prije svega stimulisati mlade da sklapaju brakove i stvaraju potomstvo.
– Selo je skoro zaboravljeno. Nema ko da obrađuje zemlju, broj grla stoke sveden na minimum. Rijetkost je vidjeti na livadi da neko čuva stoku – kaže Kojović, dodajući da je i u Kovrenu poodavno na vrata zakucala bijela kuga.
– Stanje je katastrofalno. Ima dosta neženja, uglavnom onih koji su iznad 50 godina. I mali broj mladih koji su ostali u selu osuđeni su na besperspektivnost. Ne vide sebi izlaz – ističe Kojović.
Izvor, dan.co.me
