Više vremena je proveo u kamionu nego u kući. Krenuo je u Ameriku sa 500 dolara u džepu, a nakon više od dvije decenije teškog i napornog rada provedenog na točkovima, postigao je mnogo, i ostao je vitalan, dobrog zdravlja i vedrog duha. Danas uživa u penzionerskim danima, a njegovo putešestvije iz Pljevalja, preko Beograda, Aranđelovca, Ljiga, Čikaga, završeno je u Ljigu. Na proslavi 52 godine od završetka Gimnazije „Tanasije Pejatović“ čuli su se mnogi komentari da izgleda mlađe od svoje generacije. Priča Veljka Vraneša (70), poljoprivrednog inženjera, rođenog u Židovićima, koji je studije Poljoprivrednog fakulteta, smjer agroekonomija, završio u Beogradu, pokazuje snagu i istrajnost da obezbjedi egzistenciju sebi i svojoj porodici.
-Dok sam bio na studijama upoznao sam suprugu Milku, porijeklom iz Ljiga, koja je u Beogradu studirala Rudarski fakultet. Ljubav smo krunisali brakom nakon završetka fakulteta. Prvo zaposlenje dobio sam u ZZ „Partizan“, a supruga je nakon godinu i po čekanja započela rad u Ljigu. Radio sam u svojoj struci, bio sam referent za kooperaciju, sarađivao sam sa poljoprivrednim proizvođačima. U ovoj zadruzi ostao sam osam godina – priča Veljko. Tražio je Veljko premještaj u Ljig pošto supruga nije mogla da nađe posao u Aranđelovcu, za koga ga vežu samo lijepe uspomene, prvi posao i rođenje sina Vladimira.
-Pošto je ZZ „Partizan“ sarađivala sa klaničnom industrijom „Srbokop“ iz Ljiga lako sam dobio premještaj. „Srbokop“ je posjedvao dvije klanice, koje su se bavile izvozom za Italiju, Liban, Kuvajt… sarađivao sam sa seljacima, i upoznao sela u okolini Ljiga, Gornjeg Milanovca, Aranđelovca, Mladenovca… Radili smo do te nesrećne 1999. godine. Firma je počela slabije da posluje, ulagala je u izgradnju objekata, a danas je privatizovana – ističe Veljko. Po njegovim riječima, u to vrijeme, u Srbiji nije vidio perspektivu, pa je odluka da pođe u Ameriku, sa današnjeg gledišta, bila pravi pogodak. Bio je, kaže, svjestan da dolari neće padati sa neba, i da će morati da se potrudi, ali je bio spreman u svojim namjerama i ostvario cilj zbog koga je pošao u „obećanu zemlju“. Veljkov pokojni tast imao je prijatelja Živka Uroševića koji je u Čikagu živio 50 godina koji mu je poslao garantno pismo. Imao je sreću Veljko, da nakom prvog intervjua kod američkog konzula dobije vizu.
-Od sreće sam zaboravio pasoš dok sam izlazio iz američke ambasade. Uz garantno pismo od Živka sam dobio i 100 dolara koji su mi u to vrijeme bili kao kuća. Kada sam krenuo u Čikago, nakon nedelju dana, pozajmio sam još 400 dolara. Sačekao me je u Čikagu i kod njega sam boravio 15 dana, nakon toga sam našao stan sa prijateljem. Radio sam po terenu, bio je to fizički posao, rad sa viljuškarem konstrukcija metalnih stalaža u velikim magacinima. Težak i opasan posao koji sam radio kod čovjeka sa naših prostora, koji je pretežno zapošljavao naše ljude. Radili smo po mjesec na terenu, imali smo plaćen smještaj i hranu u motelu, a po satu smo bili plaćeno 10 dolara – kaže Veljko. Supruga je nakon godinu napustila posao u Ljigu, gdje je bila tehnički direktor, i sa sinom, koji je završio osnovnu školu, došla u Čikago.
-Supruga se žrtvovala zbog mene, da bi bili zajedno. Da nisu došli u Čikago, sigurno ne bih izdržao sam. Vladimir je upisao gimnaziju, a Milka je našla posao kod čovjeka iz Lazarevca koji je imao kompaniju za proizvodnju mašina za pranje auta. U razgovoru sa našim ljudima koji su radili sa mnom saznao sam da su najbolje plaćeni vozači kamiona. Polagao sam vozački koji je imao 4 vrste obuka i 4 vrste testova – objašnjava Veljko. Nakon dobijanja vozačke dozvole za kamion Veljko je, nakon 5 godina, započeo drugi posao u kompaniji koja se bavila prevozom voća i povrća, a čiji su vlasnici bili Prijepoljac i Makedonac.
-Sjećam se imali smo prvu turu iz Čikaga za San Francisko, 1.500 milja, sa jedne na drugu obalu. Vozili smo u timu po dvojica, jedan vozi pet sati, a drugi spava. Zakoni moraju da se poštuju u Americi gdje je sve uređeno. To prvo putovanje mi je prošlo u strahu. Strahovao sam da ne pogriješim jer sam u Čikago doveo porodicu i zbog njih sam morao da uspijem. Putevi u Americi su fantastični, stotine hiljada kamiona tutnji ulicama. Brzo sam se snašao, a kasnije sam vozio poštu – naglašava Veljko koji je na tom mjestu ostao 4 godine, nakon čega je kupio polovan kamion i samostalno radio.
-Shvatio sam da je bolje da kupim kamion nego da radim za drugog. Uz učešće i kredit, kupio sam kamion, jer u Americi se sve kupuje na kredit i kada imaš novac. Našao sam kompaniju čiji su dispečeri nalazili posao. Sada sam birao lokaciju, vrstu posla, cijenu… Šest dana sam bio na putu, a nedelju sam provodio sa porodicom. Trudio sam se da izbjegavam brzu hranu, a supruga je uvijek za put spremala kuvana jela koja je pakovala u plastične zdjele koje sam držao u frižideru u kamionu – ističe Veljko, hvaleći suprugu koja mu je pomoć i podrška u svemu. Kada je počeo da radi samostalno, ističe, da je tek tada „stao na noge“ i kupio stan na kredit.
-Bolje je bilo da plaćam mjesečno ratu, nego kiriju 700 dolara za stan koji smo iznajmljivali. Stan koji smo kupili bio je udaljen od centra Čikaga 15 minuta vožnje. Obišao sam zemljinu kuglu 74 puta, kada sam pretvorio sve milje u kilometre koje sam prešao prevozeći robu kamionom – kaže Veljko. Na pitanje na šta se najteže navikao u Čikagu, Veljko odgovara da ništa nije teško ako čovjek poštuje američke zakone.
-Amerika je uređena zemlja. Velike su kazne. I Amerikanci bi protutnjali kroz znak stop, da nisu tako velike kazne. U Nevadi, u pustinji, kazna je 2.000 dolara ukoliko neko baci otpad kroz prozor – ističe Veljko.
Svake nedelje su, kaže Veljko, išli na liturgiju u crkvu i nakon liturgije na ručku ostajali da se druže sa ljudima iz dijaspore. Zahvaljujući crkvi dobio je zelenu kartu, a nakon 6 godina američko državljanstvo. Veljko kaže da je Florida odlična za život kada nema uragana.
-Amerika je puna zelenila, šuma, jezera. Samo Minesota ima 10. 000 jezera. Stekao sam uslove za penziju, ranije, ali sam radio do prošle godine, kao i supruga, kada smo riješili da se vratimo u Srbiju. Naša penzija od 2.500 dolara za život u Americi nije baš dobra, a i na odluku za povratak je uticala želja da se vratimo među naš narod. Prodali smo stan u Čikagu i kupili u Beogradu, gdje sada živi Vladimir koji je u Čikagu završio Hemijski fakultet i radi u švajcarskoj kompaniji za proizvodnju čokolade kao menadžer prodaje za Jugoistočnu Evropu. Svoj stan, koji je kupio u Čikagu izdaje – ističe Veljko. Nakon povratka u Ljig, kaže Vladimir, njemu i supruzi opet je sledilo navikavanje jer se u međuvremenu promijenilo mnogo toga. Veljko rado dolazi i u Pljevlja u posjetu bratu i sestri, na godišnjice mature…
Danas, nakon života i rada u Americi, porodica Vraneš zadovoljna je životom među svojim narodom. Primjerom pokazuju da su život izgradili na čvrstim porodičnim odnosima, jakom voljom i željom za radom, čije plodove danas ubiraju.
Izvor: pvnovine.com
