Da nadležne institucije decenijama ne vode računa o štićenicima koji izlaze iz Doma za nezbrinutu djecu u Bijeloj, može se vidjeti i po činjenici da većina sada odraslih koji su stekli punoljetstvo u Domu nisu zaposleni, a veliki broj nije uspio da formira porodicu. O životu štićenika nakon izlaska iz Doma, za „Dan“ priča Pljevljak Dragan Šljivić, koji nam je prenio iskustva sada odraslih iz ustanove za nezbrinutu djecu koji su došli u Pljevlja i koje niko nije zaposlio.
– Te već sada daleke 1996. godine upućen sam iz Doma u Pljevlja. Bukvalno sam izbačen iz Doma jer nisam još imao osamnaest godina, ali mi je rečeno da moram da idem, ispričao nam je Šljivić. Kaže da mu je pojašnjeno da mora da ide iz Doma jer je završio srednju školu.
– Imao sam možda tu nesreću da sa šest godina pođem u školu i da srednju školu završim sa nepunih osamnaest godina. Iz Doma me kao maloljetnika nisu smjeli poslati, ali sam se ja našao u Pljevljima jer sam po porijeklu majke bio iz Pljevalja, ispričao nam je Šljivić dodajući da su u teškoj poziciji svi oni koji su izašli poslednjih godina i decenija iz Doma.
Šljivić priča da svi domski štićenici nemaju velike pomoći od opštinskih centara za rad i socijalno staranje, da državne i opštinske vlasti po dolasku iz Doma ne vode računa kako bi ih zaposlili.
– Godinu prije nego što sam ja izašao iz Doma, iz te ustanove je izašlo oko dvadeset pet djece. Te 1996. izašlo je četvoro, a godinu kasnije opet oko 25. Ubjedljiva većina te djece, odnosno odraslih, nikada se nije zaposlila a isto tako većina nije formirala porodicu. U tim godinama je u Pljevlja došlo četvoro djece, a troje se nikada nije zaposlilo i nije formiralo porodicu, kazao je Šljivić i pojasnio da su trenutno u Pljevljima on i još jedno lice koji žive od materijalnih davanja.
Šljivić nam je ispričao da je jedan štićenik prošle godine preminulo i da je do smrti živio u smještaju za lica koja nemaju imovinu i primaju materijalno obezbjeđenje porodice.
– Predstavnici državne uprave stalno pričaju da ima dovoljno novca za nas. Da se vodi računa o djeci koja su smještena u Domu. Ta djeca nemaju valjanu pomoć kada izađu iz Doma. Tada smo najranjiviji i tada smo ostavljeni na milost i nemilost života. Mene je ta politika, kao i sve moje domce, gurala u kriminal jer niko nije želio da nas zaposli. Ja sam se lično odupro da ne odem u kriminal i da ne postanem lopov, ali zato se svakodnevno suočavam sa brojnim problemima, priča Šljivić. Navodi da ga je za 26 godina u Pljevljima samo nekadašnja šefica Građanskog opštinskog biroa Gordana Lekić zaposlila na dva mjeseca i da mu više niko nije dao priliku da radi i da od svog rada živi.
– Danas živim od materijalnih davanja koja iznose oko 150 eura. Nedavno su ta primanja povećana po pet eura, odnosno ukupno oko deset eura. Inače su se proteklih godina ta primanja povećavala od jednog do tri centa, navodi Šljivić, ističući da sa tim primanjima jedva preživljava i da niko nije u mogućnosti da planira formiranje porodice.
Do devedesetih godina prošlog vijeka djeca izašla iz Doma za djecu bez roditeljskog staranja dobijala su zaposlenje, što im je pružalo mogućnost da vremenom formiraju porodicu i da organizuju život kao i svi drugi građani.
Izlazak iz Doma jedan od najtežih trenutaka
– Nisam siguran kada je teže, onda kada tek izađete iz Doma ili kasnije. Kada izađete iz Doma premladi ste i život ne razumijete na pravi način. Kasnije shvatite svu ozbiljnost i teškoću života. Ni u jednoj, ni u drugoj prilici nemate adekvatnu pomoć države, dodaje Šljivić. Pojašnjava da ima dosta slučajeva da su djeca po izlasku iz Doma otišla u svijet kriminala ili su čak izvršila samoubistvo.
– Jedan moj poznanik iz Doma upućen je po sticanju punoljetstva u Bijelo Polje, jer je to bila njegova rodna opština. Došao je tamo, obavio razgovor sa licima iz jedne opštinske službe i nakon toga izvršio samoubistvo. To su teške i tužne priče, izjavio je Šljivić.
Izvor i foto Dan
