Predstava „Prosidba i Medvjed“, adaptirana po tekstu ruskog pisca Antona Pavloviča Čehova u režiji Gorana Bulajića na sceni Kulturnog centra u Pljevljima opravdano zaslužuje pozitivnu kritiku i preporuku za gostovanje i konzumiranje uvaženog teatarskog publikuma.
Bulajić je svojim rediteljskim „čitanjem“ dvije jednočinke „Prosidba“ i „Medvjed“ upriličio u konceptu dvije slike / dva čina, načinio kopču i zajednički imenitelj, prilagodio današnjem vremenu bez oštrih rezova i elegantno i minimalistički „vodio atomosferu“ prepoznavanja i ogledanja u nama samima (licima/dramatis personama).
Takođe je veoma vješto izabrao brilijantan glumački trio: Julija Milačić Petrović Njegoš, Stevan Vuković i Darko Bjeković, koji su igrali u prvoj i drugoj „slici“ snažno, uvjerljivo i tačno svoje dramske zadatke.
Važno je kazati da su uspjeli izbjeći vječitu zamku kod igranja čehovljevih jednočinki a to je patetika, manirizam prenaglašena komika i sl.
Dakle, prva slika, Prosidba (rus. Предложение) napisana je kao komedija i premijerno prikazana davne 1889. godine. Čehov je svoje tzv komedije zamišljao i kao vodvilje. One su i igrane kao takve. U današnjem vremenu i znatno prije, dramska forma ovih jednočinki je zavisila od reditelja i njegove vizure tj same postavke komada.
U Prosidbi imamo tri lika Stepana Stepanoviča Čubokova (Darko Bjeković), njegovu 25-godišnja kći Nataliju (Julija Milačić Petrović-Njegoš) i Čubokovljevog dugogodišnjeg susjeda Ivana Vasiljiča Lomova (Stevan Vuković).
Radnja prikazuje sasvim trivijalnu i licemjernu, ali i tradicionalnu prosidbu tog vremena… Odnosno kako Lomov traži Natalijinu ruku od komšije Čubukova. Čitava dramska zavrzlama se odvija kroz opšta mjesta: ucjene, iznude, laži, prevare, interesa i svega sličnoga koji čini kontekst ugovorenog braka. Hipohondrični Lomov i istinoljubiva Natalija u dramskom odnosu tvore čvorišta – sukobe, gdje se otvaraju i „drugi planovi“ čehovljevog teatarskog čitanja, pa dobijamo utisak ogledala današnjice i nas samih. Sa sigurnošću tvrdim da Bulajić nije imao naum izvesti ovaj proces kao vodvilj, već naprotiv, izveo je veoma uspješan tragikomički diskurs, zbog kojeg je i publika reagovala kako priliči. Nagrađivala aplauzom, baš gdje je bilo neophodno, kao dio za predah, odnoso ulazak u drugu sliku – drugi čin.
Ipak moramo priznati da se Čehov kao ruski klasik smatra inovatorom kako u maloj formi, dabome i u drami, sa istančanim kvalitetom za dekanonizaciju žanra. Ovo pominjem zarad smislenijeg pristupa ovoj analizi i prijemčivijeg razumijevanja čitalačkoj publici. Naime, to što je napisno kao jedan format nije uslov da se tako mora „igrati“. Uslovnost je u „čitanju“, u intertekstualnosti, u valerima koji Čehov „daje“ kao kod.
Druga slika/čin „Medvjed“ koji je jednočinka dok se drama odvija između tri lika, udovice Jelene Popove (Julija Milačić Petrović-Njegoš), Grigorija Smirnova (Stevan Vuković) i starca Luke (Darko Bjeković).
Čehov je tvrdio da za dobru priču nije potrebno više likova, dovoljni su ona i on. Naime, sukob u ovoj priči je između „svijetova“, između Nje i Njega, dok je Starac „samo“ spojnica da se ne raspukne u paramparčad i/ili ne desi najnevjerovatnija stvar, koja se ipak događa, spoje do kraja života u jednu emotivnu cjelinu. Ovaj rat Titana je teza koja se povlači kroz dramske igrokaze od antičke Grčke pa na ovamo. No, način kako je Čehov piše je bravura koja zadužuje, opet ću napomenuti – valjano rediteljsko čitanje.
U „Prosidbi i Medvjedu“ rekli bi mnogi „ne zbiva se ništa posebno – oba komada zasnivaju se na nadmudrivanju i svađama između muškaraca i žena, da bi se „ratnici“ na kraju složili i vjenčali“. E pa nije baš tako.
Katarza je umjeće i uspjeće teatra, u znaku i naumu. Ukoliko se to ipak desi, možemo reći da se desilo čudo. Za ovakvu vrstu „iznenađenja“ potreban je timski rad. To se svakako vidjelo, osjetilo i doživjelo u ovoj predstavi pljevaljke produkcije i rediteljske promisli Gorana Bulajića. No pomenimo scenografsko riješenje Anke Gardašević, koja je svojim rukopisom objedinila naum i u konačnici ljepotu ove inscenacije svojim minucioznim intervencijama koje su stvorile delikatnost u samom doživljaju „iza četvrtog zida“. Naizgled jednostavna scenografija podijeljena na dvije kompozicije stolica i fotelja samog proscenijumskog prostora, dobili smo i „sliku“ prostora za domaštavanje, iza paravana, zavjese, otvorenih prozora, providnog scenskog dalekog „četvrtog zida“ uklopjenog u igru sjenke i svjetla glumačke igre. Gardašević je očigledno duboko prošla kroz proces psihološkog doživljaja jednočinki, što je čini posebnom, kao i sam tekst.
Originalnu muziku je napisao i izveo uživo Hasan Hadžalić, koji je bio tako neprimjetan a prisutan, što pokazuje usklađenost i kompaknost ove produkcije i pokazatelj da je moguće i ono što se nekima čini neoptrebnim. Kad ovo kažem, mislim na produkcijsku ekonomičnost, koja je u ovom slučaju više nego opravdana.
Naravno da sve pohvale moramo udijeliti glumcima koji su imali duple uloge, tako slične a jasno različite… Julija Milačić Petrović-Njegoš je u obje slike igrala kao glumica koja svakako zaslužuje pohvalu za istinitost i uvjerljivost u glumačkom zadatku, ali i posebnost koju je iznijela svojom energetskom vibrom.
Darko Bjeković u svojim rolama imao je težak zadatak, da probudi energiju i prebaci preko rampe svu začudnost u pomenutim čvorovima. Uspio je u potpunosti, bez prenaglašenosti i „istrčavanja“ na rampi.
Stevan Vuković je glumac, još uvijek na studijama glume, veoma neobičan, posvećen i snažne ekspresije da slobodno mogu kazati podsjeća na čuvenog Zorana Radmilovića. Ovo govorim samo iz analogije koja je potrebita, jer je Vuković nosio na svojim „plećima“ čitavu publiku sa sobom, u domenu svog glumačkog zadatka gdje bi mu pozavidjeli mnogi renomirani glumci.
Ukoliko nemate šug za Čehova,bolje je ne upuštati se u takve teatarske rabote. On je psiholog drame koji ispisuje prvu dimenziju damskog, dok je ostalo na ansambu. Zbog toga je teško igrati, odnosno teško je uspješno igrati Čehova.
Iscenaciju „Prosidba i Medvjed“ u produkciji Kuturnog centra Pljevlja je za svaku pohvalu i preporuku.
S poštovanjem
| Rukovodilac programskog sektora JU KC „Nikola Đurković“ Kotor |
| Dr Marija Sarap |
23.11.2021.
Kotor
