Pljevljanka zabrinuta da bez pomoći neće moći da nastavi desetogodišnji humani rad
Više od decenije Pljevljanka Vanja Ječmenica brine o napuštenim životinjama, a dio svog dvorišta u prigradskom naselju Dajevića han pretvorila je u azil za pse.
Priča da sama brine o osamdesetak pasa koje su većinom nesavjesni vlasnici odbacili ili ostavili nedaleko od njene kuće, ali da zbog velikih troškova nije sigurna da će moći da nastavi da se i dalje bavi humanim radom.
”Ako u skorije vrijeme ne dobijem neka sredstva za ograđivanje dvorišta i hranu za pse, biću nažalost prinuđena da sve pse vratim na ulicu gdje ih čeka patnja, glad i smrzavanje”, kaže Ječmenica za “Vijesti”.
U početku je u njenom azilu, kako tvrdi, bilo znatno manje pasa, a danas ih je previše.
”Razlog tome je što nesavjesni vlasnici ne kastriraju svoje životinje, već ih ostavljaju svuda bez imalo griže savjesti. I dalje se ne sprovodi zakon o neodgovornom vlasništvu. Svi vlasnici bi trebalo da budu kažnjeni koji ne kastriraju i čipuju psa, a oni što žele da se bave razmnožavanjem da registruju odgajivačnicu i plaćaju porez. Dok se to ne bude primjenjivalo, imaćemo uvijek napuštene ulične pse”, ističe Ječmenica.
Vlasnici pse, tvrdi ona, pretežno ostavljaju na periferiji grada i kod kontejnera.
Ističe i da životinje imaju dušu i da vodi veliku bitku sa ogromnim brojem ostavljenih pasa koje mora svakodnevno prehraniti, što mnogo košta.
”Ljudi često ostave psa kod moje kuće i nikad ne ostave džak granula da bi imao šta jesti. Nemam nikakve prihode za njih, molim stalno dobre ljude da pomognu uglavnom preko društvenih mreža, ali to je pomoć samo za par dana u mjesecu, ostalo sve moram sama da se snađem kako da ih prehranim. Mnogi psi su bolesni, povrijeđeni, stari, tek rođeni štenci, skotne kuje, moram da obezbjedim veterinarske troškove i sve to mnogo košta. Samo koliko kastracija moram da obezbijedim da se psi ne bi razmnožavali”, priča Ječmenica.
Kaže da veći dio dana provodi sa svojim ljubimcima – hrani ih, izvodi u šetnju, čisti prostorije u koje su smješteni, a bolesne redovno vodi na preglede kod veterinara.
”Jedino ovde na sjeveru je teško dobiti neku pomoć za ugrožene životinje. Često kažu – ‘ima i gladne djece’. Naravno da ima, ali za djecu nek se neko drugi bori kao što su razne ustanove, organizacije… Treba neko da se bori i za životinje koje se instinktivno razmnožavaju, a ne svjesno kao ljudi, tu je velika razlika”.
Tvrdi da je za deceniju, koliko se bavi brigom o napuštenim psima, od Opštine Pljevlja dobila samo jednom pomoć, što joj je bilo dovoljno da kupi hranu za pse za desetak dana. Zbog toga kaže da je posebno zahvalna sadašnjem gradonačelniku Igoru Goluboviću.
”Da li je posao opštine i države da se nešto preduzme za ugrožene životinje, ili je to posao pojedinca? Ja sam neko ko fizikališe po cijeli dan, nemam svoje radnike, nemam obezbijeđen mjesečni budžet za hranu, veterinarske troškove. Nemam vremena da sjedim i pravim projekte i apliciram na konkursima. A inače komisije boduje organizacije koje uopšte nemaju životinje, koje ne pomažu životinjama, a uzimaju novac i opravdavaju sredstva na razne načine. Svaki dan treba da prehranim oko 80 životinja, a ne mogu proći projekat jer ne boduju svakodnevni rad oko životinja koje su smještene na sopstvenom imanju i u kući”.
Apelovala je na sve humane ljude da pomognu životinjama koje su ponajmanje krive što su napuštene.
”Ne kažnjava se onaj što ih ostavlja, već oni budu kažnjeni da umiru u najgorim mukama. Prije nekolka mjeseca neko je psu odsjekao nogu i jadan je lutao tako gradom i krvario. To je bio jeziv prizor. Uzela sam psa i odvezla ga u Bar gdje mu je amputiran ostatak noge. Taj pas je kod mene. Prije dvadesetak dana psa je udarilo automobil i ležao je nepomično na sred ulice 7 sati, niko ga nije htio skloniti, čak ga je dodatno udario kamion. Prijateljica mi je javila i otišla sam da spasim psa. Ležao je i dalje na sred puta. Ovdje mu nije bilo pomoći kod veterinara jer nema ni rentgena. Poslala sam psa u Beograd gdje mu je kičma oprisana dva puta i sada je na klinici na oporavku. Pas će biti udomljen kad se oporavi kod jedne divne porodice. I ovim putem se želim zahvaliti svima koji su pomogli za prevoz do Beograda i operaciju Lejli, a pogotovo Aniti iz Češke”.
Priča da je nedavno pomogla psu iz Podgorice koji je ležao pet dana pored ulice i umirao u mukama.
”Osoba koja je vidjela obavijestila je sve organizacije u Podgorici i objavila na svim grupama za životinje, niko nije htio pomoći psu, a mnogi su uzeli novac za te iste jadne pse. Djevojka iz Podgorice je tražila pomoć od mene i pomogla sam psu koliko sam bila u mogućnosti. Pas je poveden kod veterinara u Bar gdje su ustanovili da je kičma bila polomljena. Potom je smještena u Kraljevu, u pansion koji se plaća, ali je jadnica uginula poslije 20 dana”.
Veliki broj pasa preživio je sličnu priču, Vanja ih je spasila i o njima danas brine.
Ljudi, ističe Ječmenica, pretežno imaju negativne kritike na njen rad, iako bi, kako kaže, trebalo da budu zadoboljni što ima neko ko brine o napuštenim životinjama.
”Svi psi koji su ostavljeni i koji su kod mene su nahranjeni i nikada ne odu da napadnu nečiju stoku, niti su nekada krenuli da ujedu čovjeka ili nečije dijete. Umjesto da su ljudi zadovoljni zbog toga, pretežno imaju negativne kritike”.
Novac godinama dobijaju isti, ali ga ne troše na životinje
Ječmenica tvrdi i da novac godinama dobijaju stalno isti ljudi koji ga troše “za sve samo ne na jadne životinje”.
”Kada tražim pomoć za hranu ili neki materijal za izgradnju ograde ili kućica, niko neće da se sjeti da pomogne, a kad ne znaju šta će sa svojim ljubimcom koga više ne žele – tad se sjete mene, dovedu ga i ostave. Nemam ograđeno dvorište, sa jedne strane je ulica gdje mnogi psi stradaju, a sa druge komšiluk koji ne želi da im psi ulaze na imanja i mnogi završe svoj život tako sto budu otrovani”.
Ako u skorije vrijeme ne dobijem neka sredstva za ograđivanje dvorišta i hranu za pse, biću nažalost prinuđena da sve pse vratim na ulicu, gdje ih čeka patnja, glad i smrzavanje
Izvor, vijesti.me
