Đurđevdan je jedna od najčešćih slava u pravoslavnih Srba i svehrišćanski praznik koji se proslavlja 6. maja (23. aprila po starojulijanskom kalendaru), u spomen na jednog od devet velikomučenika i prvih stradalnika za hrišćansku veru.
Sveti Georgije se na ikonama predstavlja kao vitez na konju, u vojvodskom odijelu, sa kojeg kopljem probada strašnu aždaju. Nešto dalje od njega, stoji jedna žena, takođe u gospodskom odijelu. Ona bi mogla da predstavlja carica Aleksandru, žena cara Dioklecijana, odnosno simbolički mladu hrišćansku crkvu kojoj treba zaštita podvižnika. Aždaja na ikoni predstavlja mnogobožačku silu koja je „proždirala“ brojne nevine hrišćane. Sveti Georgije ju je, po vjerovanju, pobijedio i svojom mučeničkom smrću zadao smrtni udarac „neznaboštvu“. Pod pobjedom koju je sveti Georgije odnio nad aždajom, vjerovatno se misli na prekid progona hrišćana, deset godina posle njegove smrti i proglašenje hrišćanstva zvaničnom religijom Rimskog carstva od strane cara Konstantina. U srednjevjekovnim pravoslavnim hramovima i manastirima on je u redu sa svetim ratnicima, borcima za hrišćanstvo, koje predvodi sveti arhangel Mihajlo, predstavnik sila dobra i čistote novozavetne vjere. Sveti Đorđe se nalazi na grbu Rusije i zastavi Moskve.
Đurđevdan obilježava veliki broj ljudi na našim prostorima. Proljećno bilje i voda zadržali su magijsko i običajno značenje, što dokazuje drevno porijeklo ovog praznika.
Uveče, uoči Đurđevdana, neko od ukućana nakida zelenih grančica u najbližoj šumi i njima okiti vrata i prozore na kući i ostalim zgradama kao i ulazne vratnice i kapije. Ovo se čini da bi godina i dom bili berićetni – da bude zdravlja, ploda i roda u domu, polju, toru i oboru. Ponegdje je običaj da ovo kićenje zelenilom obavljaju na sam Đurđevdan prije zore.
Narod se kitio cvijećem i biljem, umivao svježom izvorskom vodom u koju su potapali ljekovito bilje za zdravlje i napredak. Mnogi to i danas rade u kućnim uslovima. Ujutru se svi redom umivaju vodom: djeca – da budu zdrava kao drijen, djevojke – da se momci grabe oko njih, stariji – da budu zdravi, domaćin – da mu kuća bude dobro čuvana…
Mnoge aktivnosti oko ovog praznika su zaboravljene ili se više ne primjenjuju. Nekada su đurđevdanski uranak koristili mladi za druženje i udvaranje. Opasivali su se vrbovim prućem „da budu napredni kao vrba“, ukrašavali se zdravcem „da budu zdravi kao zdravac“, koprivom „da kopriva opeče bolesti sa njim“, selenom „da im duša miriše kao selen“. Veliku važnost je imalo i kupanje na rijeci, prije sunca (ponekad su se u rijeku bacali vijenci od raznog cvijeća, ili se sipalo mlijeko). Da bi bili zdravi i jaki mladi su se ljuljali na drijenovom drvetu, „da bi bili zdravi kao drijen“, a djevojke su se valjale po zelenom žitu, „da bi im kosa rasla kao žito“.
Đurđevdan je najčešća slava kod Roma, a na taj dan jagnjetina je obavezni dio praznične trpeze.
Osim Đurđevdana, ovom svetitelju pravoslavni hrišćani čine pomen i 16. novembra – na Đurđic, dan prenosa moštiju u crkvu u Lidiji, Georgijevom rodnom mestu. Na ikonama za taj praznik svetac nije na konju već stoji na zemlji.
Đurđevdan je obilježen crvenim slovom u kalendaru SPC kao zapovjedni praznik i slavi se uvijek 6. maja.
