Baranka Kristina Bačić prva je, i za sada, jedina žena vojni pilot u Crnoj Gori.
Odrasla je u vojničkoj porodici, ali o vojnom pozivu nije razmišljala dok nije maturirala u Gimnaziji “Niko Rolović”. Upisala je Vojnu vazduhoplovnu akademiju “Ikaron” u blizini Atine koju je uspješno završila 2018. godine i danas pilotira helikopterima Vazduhoplovstva Vojske Crne Gore.
“Iako je uniforma bila prisutna u mojoj porodici, o vojnom pozivu, pogotovo pilota, nisam ozbiljnije razmišljala do završetka srednje škole. Ministarstvo odbrane je raspisalo konkurs za Vazduhoplovnu akademiju u Atini i odlučila sam da uporedo dajem ispite i za vojni i za civilni fakultet. I dalje je postojala doza sumnje u meni dok nisam dobila poziv da sam primljena. U tom trenutku sam odlučila da se potpuno posvetim ovom poslu, prije svega zbog odličnih uslova koji su mi ponuđeni pri upisu”, ističe Bačić.
Motivisala ju je, dodaje, velika želja za uspjehom i “da postanem, ne prva žena pilot, već da bude samostalna djevojka, žena koja je svjesna svojih kvaliteta i obogaćena novim iskustvom i znanjem”.
“Shvatila sam da sam napravila pravi izbor i ne vidim danas sebe ni u jednoj drugoj profesiji. Nakon prvog leta sam dobila dodatnu motivaciju da postanem što bolji pilot, da bih sebe unaprijedila, a ne da bih se takmičila”, ističe Bačić.
STEČENA ZNANJA PRIZNAJU SE I U CIVILSTVU
Stipendija Ministarstva odbrane pomogla joj je da riješi dilemu i odluči se za vojnu, a ne civilnu avijaciju. Na Vojnoj vazduhoplovnoj akademiji, koja je trajala pet godina, stekla je visoko obrazovanje koje je priznato i u civilstvu.
“Po završetku akademije sam već izgrađeni pilotoficir, a znanja koja se stiču su od neprocjenjive vrijednosti i priznata su i u civilstvu. Ministarstvo odbrane mi je pružilo stipendiju koja mi je omogućila da imam ugodan život i van akademije, dok smo za vikend boravili u gradu i na taj način upoznali novu kulturu i lakše savladali grčki jezik kroz osnovnu komunikaciju, a to nikad ne bih imala da sam se opredijelila za civilnu školu”, naglašava Bačić.
Iako je završila vojnu obuku za avione i trenutno prolazi preobuku za helikoptere njeni naleti su, ističe, priznati i u civilstvu, a opet stiče podjednako bitna znanja i iskustva.
“Vazduhoplovna akademija koju sam završila se nalazi 15 kilometara sjeverno od Atine i traje četiri godine, dok se pripremna godina, odnosno učenje jezika odvija na kopnenoj. Akademija obuhvata početnu obuku na avionu T-41, vojna verzija Cessne 172 gdje sam ostvarila 25 sati i samim tim mogućnost da nastavim dalje školovanje”, objašnjava Kristina.
POČETNA OBUKA ULAZNICA ZA DALJE ŠKOLOVANJE
Piloti-kadeti koji nju ne prođu, ističe, nemaju opciju promjene smjera i moraju napustiti akademiju.
“To je stvaralo dodatni pritisak. Do kraja treće godine školovanja sam nastavila sa akademskim dijelom i polaganjem ispita sa ostalim kolegama. Pred ljeto 2017. godine sam počela obuku na vazduhoplovu T-6 Texan II u gradu Kalamata, u odvojenoj jedinici van akademije u trajanju od skoro godinu dana. Podrazumijevalo je konkretno letačku obuku i jedno novo iskustvo. Po završetku sam već imala oko 150 sati radeći akrobacije, instrumentalne, navigacione i letove u formaciji. Posljednja godina je bila ubjedljivo najteža, ali opet nosi sa sobom i najljepše trenutke”, prisjeća se Kristina.
Čime je lakše pilotirati avionima ili helikopterima, kaže, ne može uporediti, jer obje letjelice iziskuju određene napore na različitim poljima.
“Na Texanu bih možda izdvojila kao najteže akrobacije, dok smo u formaciji, i trpjeti uporedo šest do sedam G sila, trudeći se da budem što preciznija ne vodeći toliko računa o osjetljivosti vazduhoplova, jer je manje-više sve bilo automatizovano i dosta ‘tromije’, dok je helikopter osjetljiviji. Zahtjeva, iz nekog mog ličnog iskustva, više strpljenja i sam tranzit sa drugog vazduhoplova je predstavljao izazov, ali opet nosi sa sobom neke ljepote iskustva koje sa avionom nisam imala”, kazala je Kristina.
PODRŠKA KOLEGA NIJE IZOSTALA
Podršku kolega, na Vojnom aerodromu “Knjaz Danilo” u Golubovcima, kaže, odmah je dobila, jer su je prihvatili kao jednu od njih, a to što je žena kaže ne pominje se u bilo kom kontekstu.
“Od momenta kad sam došla u helikoptersku eskadrilu imala sam potpunu podršku kolega, od upoznavanja sa jedinicom do neke razmjene ličnih iskustava. Shvatila sam ubrzo da je prava rijetkost imati takav kolektiv gdje su me prihvatili kao svoju. To što sam žena nije predstavljalo nikakvu prepreku, jer su to prije svega ljudi širokih shvatanja i uz profesionalan odnos sa obje strane, nije postojala stvar koja bi mogla uneti neki ‘disbalans’ u eskadrili. Vrednuje se moje iskustvo i znanje, a moja ‘titula’ prve žene pilota nije nešto bi trebalo, niti se pominje u bilo kom kontekstu”, kaže Kristina.
U poslu joj, za sada, dodaje, ništa teško ne pada.
“Trenutno sam zaista zadovoljna sa onim što sam postigla i ne postoji ništa za čim žalim. Jedino što osjećam je neka nostalgija za akademijom i letačkom obukom, jer sam u tom periodu upoznala divne ljude sa kojima sam i danas u kontaktu. Akademija me je napravila osobom kakva jesam i smatram da je normalno što sam dijelom vezana za nju, ne bih danas radila ovaj posao da nisam dobila adekvatno znanje, naravno uz pomoć mojih kolega-kadeta kojima ću zauvijek ostati zahvalna na pomoći, prije svega mojih nedoumica u prevodu jer su svi ispiti i obuka odvijali na grčkom jeziku”, ističe Kristina.
ŽAL ZA LOVCIMA UBLAŽILE ČARI HELIKOPTERA
Žal što nije nastavila obuku za lovce kao dio njenih kolega ublažile su, kaže, čari i ljepote upravljanja helikopterom.
“Bilo mi je žao po završetku akademije što nisam mogla da nastavim obuku za lovce kao dio mojih kolega, jer sam ostvarila dosta dobar prosjek uprkos nekoj barijeri koju sam imala zbog jezika, ali sam ujedno i shvatala da trebam odraditi preobuku u Crnoj Gori i uvjerila se da helikopter ima svoje čari i ljepote. Avion je možda imao brzinu i adrenalin, ali mi je helikopter unio osjećaj smirenosti i da počnem zaista ‘upijati’ sredinu oko sebe i budem opuštenija, a ujedno oprezna dok upravljam”, kaže Kristina.
Trenutno želi, dodaje, da uspješno završi preobuku za helikoptere, da nauči nešto novo iz svakog leta i bude što bolja u svom poslu.
“Svaki dan da budem bogatija za neko novo iskustvo i implementiram stečena znanja u sljedeći let. Na kraju se uvijek trud isplati”, zaključila je Kristina.
Izvor: kolektiv.me
