Pismo Emira Kusturice o protestima u Crnoj Gori.
„Ljudska emocija je čudesna munja, a postaje još čudnija kada se utopi u mističnu masu! Eksplozija osjećanja sa crnogorskih planina, iz gradskih nebodera, stanova, prigradskih kuća, spuštila se na ulice, a Crna Gora je pretvorena u pozornicu najvećih hrišćanskih litija koje su do sada viđene. Desilo se ono čega su se globalisti najviše pribojavali, i to u vrijeme kada u svijetu već uveliko traje sukob civilizacija koje je istoričar Hantington predvidio još devedesetih. On je tada napisao da globalizam neće biti u stanju da univerzalne zapadne vrijednosti primijeni na čitav svijet, da zapadna Evropa neće više postojati, biće judeohrišćanska Amerika, između ostalih, budizam, islam, naveo je da još i pravoslavni hrišćani ostaju civilizacija za sebe. Sigurno je da za jugoistočnu Evropu nije moguće prenijeti svjetske dijagnoze, ali simptomi za takvu tvrdnju su vidljivi.Čudo se desilo u Crnoj Gori. Čega je to sve zbir? Da li je u donošenju Zakona o vjeroispovijesti bilo presudno slabo poznavanje korijena vlastite kulture, nedostatak intuicije, puko izvršavanje naredbe ili arogancija! Ko je mogao da povjeruje da će crkva i njeni vjernici koji su već 800 godina na svome pristati da im neko ukrade mit i da to neće izazvati gnijev?! Ili je Vojna alijansa planirala Oluju, poput one u Hrvatskoj? Vidjećemo!
Neko je ignorisao staru istinu da u istoriji dođe vrijeme kada narodu vjera postaje važnija od hljeba, kada se u ljudima probude magnetne oluje pripadnosti, kada strahove strpaju pod kućni prag, pa zajedno, objedinjeni vjerom to osjećanje pretvaraju u slobodu!Mistična masa trpi svašta, a njeno buđenje dugo traje. U slučaju Crne Gore postoji čitavo knjigovodstvo primjena globalističkog recepta na stanovništvo koje se nije opiralo zapadnim vrijednostima, ali je pravoslavlje postalo kamen spoticanja vojnoj strategiji Drang nach Osten (prodor na Istok). Na tom putu nisu sporne primjene nama nedostajućih sastojaka zapadne discipline, poštovanja sekularne hijerarhije i čega još sve ne, ali se, kako je nedavno istakao američki general Frenklin Ben Hodžis, pravoslavlje pokazalo kao prepreka. Čemu? Civilizaciji sigurno nije, jer bez Bizanta i Justinijana, nema ni Rimskog prava, bez Konstantinopoljskih građevina, nema ni uzora za italijanske renesansne gradove. Dakle, nije riječ o problemu civilizacijske prirode, pa po tome ne bi trebalo da postoji problem ni sa zapadnim hrišćanstvom. Mnogo manje nego što se u prvi mah čini! Još manje nego što je istočno hrišćanstvo trpjelo od zapadne crkve u najcrnje doba velikih sukoba.U vrijeme kada je globalizacija konformizovala svijet i kada je umjesto da njeguje kulturne različitosti, kako je u početku obećano, malim narodima uspjela da nametne tek seksualne raznolikosti, lista srpskih kulturoloških gubitaka u Crnoj Gori se povećavala.
Narod ove dramatične zemlje od davnina praktikuje da u božićne praznike i svadbe ispali više bojevih metaka nego vojske u velikim ofanzivama. Kada je na dnevni red 2006. godine došlo odvajanje Crne Gore od Srbije i Crne Gore, nije opalila nijedna puška. I neka nije. Bila je to vještina Mila Đukanovića, ali i pristanak važnih predstavnika srpske vjere. Bio je to izbor sekularnih Srba koji su se prilagodili državnosti koja je već jednom postojala. Svi su povjerovali da tako mora biti i da njihova kultura može biti sačuvana. Onda se promijenilo sve. Ogromne investicije, crno-bijeli novac je stizao, ljubav sa Rusima, pa neprijateljstvo prema njima. Uglavnom, uljepšani su gradovi, putevi, mostovi, i na kraju je stigao NATO, ali i zakoni koji su promijenili srpski jezik u „maternji“, latinica je zamijenila ćirilicu, istorijske knjige su ponovo napisane crnogorskim jezikom, ali i uveliko promijenjenom faktografijom.
Sve je to prošlo uz magičnu moć kapitala i šansama koje su svi prigrabili namjeravajući da ne budu samo pekari, inženjeri, doktori, zubari nego i bogati stanovnici Crne Gore. Samo što je u to kolo sreće upala velika manjina. Gdje su ovi što im nije pošlo za rukom da uđu u priželjkivanu klasu? To je spomenuta mistična masa koja je u sekularnoj formi već šetala Crnom Gorom. Ova sada nosi ikone i njen nastanak je u korjenu osjećanja koja su je izvela na pozornicu. Neizmjerivo je područje emocija koje, još uvijek, ne mogu da kontrolišu analitičari, kompjuteri, bankari i državni činovnici, policajci, sjecikese i marketinški stratezi i, što je najčudnije, tu prestaje da igra ulogu novac kao najveći socijalni motiv današnjice. Ima Boga!
Kada je u nizu pokušaja da se ponize Srbi u Crnoj Gori, posle svega, u skupštini, pod bizarnim okolnostima prošao Zakon koji nagovještava nacionalizaciju pravoslavnih bogomolja i crkvene metohije, pravoslavni svijet je shvatio da ne može da opstane bez onoga u šta vjeruje da mu je najvažnije. Sve je posle hapšenja poslanika DF-a izgledalo kao da su brkatog mačka satjerali u čošak, sveštena lica kao tužni gavrani su zahtijevali razgovore. Najednom, na ulicama kao da je neko posredovao filmskim trikom, umjesto brkatog kućnog ljubimca ugledali smo društvenu zvijer koja krivuda gradovima.Revolt pravoslavnih Srba u Crnoj Gori je uticao na Beograd sigurno u jednoj stvari. U matici srpske kulture, teško da će u budućnosti biti izgovorena rečenica koju je rekao predsjednik SANU Vladimir Kostić: „Jedina politička mudrost je na koji način, sa nekim elementima dostojanstva napustiti Kosovo.” Posle litija u Crnoj Gori, izvjesno je da će se o dostojanstvu Kosova i Metohije govoriti na drugi način i da će se u bliskoj budućnosti stara nova vlast, ako pomisli da prizna Kosovo, sudariti sa još većim nezadovoljstvom građana od ovog koje traje u Crnoj Gori!
Izvor: pvnovine.com
