Naslovna Sport Ostalo Od debeljuce do šampiona u ultra maratonu – Stameni Dejan Mijatović

Od debeljuce do šampiona u ultra maratonu – Stameni Dejan Mijatović

0

Iako sam ove godine iz privatnih razloga smanjio broj trka koje posjećujem i dalje se trudim da pratim šta se dešava u svetu trčanja.

Iako i dalje više volim trejl nego asfalt, prošlog vikenda mi je pažnju privuklo takmičenje koje se održalo na Paliću, iz prostog razloga što se radilo o distancama od 50 i 100 km, odnosno o trčanju na 6, 12 i 24h!

Na moje prilično iznenađenje, pobedu u trčanju na 12h odneo je jedan moj drugar! Dejanova priča o uspjehu mi je bila prilično zanimljiva, pa sam poželio da je podjelim sa vama. Uživajte!

Deki, predstavi se čitaocima Trčanja.rs. Koliko dugo već trčiš i zašto si počeo?

Oduvjek sam volio da trčim ali to je bilo 4 – 5 km po treningu, mjesec dana godišnje. Ozbiljnijim trčanjem počinjem da se bavim posle prozivki najboljeg prijatelja na konto mog neredovnog treniranja.

Prvi polumaraton sam istrčao posle tri mjeseca spremanja, Noćni u Novom Sadu, i to mi je ujedno i PB na 21 k.

Posle toga završim još tri trke ali tu primjetim da mi 21 k više ne predstavlja izazov. Nisam imao motivacije da se spremam za nešto što znam da mogu i što sam već završio.

Da pristupim ozbiljnim pripremama da bih popravio vrijeme za 15 – 20 min takođe mi nije bio izazov. Bio mi je potreban neki veći cilj. Tako sam odlučio da počnem pripreme za maraton.

Kako su te pripreme izgledale?

Prvi pokušaj da završim maraton je bio neuspješan, takođe na Noćnom u Novom Sadu. Mjesec dana prije trke povrijedim koljeno i stanem sa pripremama.

Sledeći pokušaj, ovog puta uspješan, bio je naredne 2015. godine, takođe u Novom Sadu. Te godine istrčim i Podgorički maraton.

Posle toga slijedi pauza od skoro dvije godine. Redovno sam trčao ali nisam išao na trke.  Primjetio sam da mi se desila ista stvar kao i sa polumaratonom – bio mi je potreban novi izazov, novo pomjeranje granica izdržljivosti.

Pretpostavljam da si tako došao na ideju da se oprobaš u ultrama?

Da. Iako sam iza sebe imao samo tri maratona sa vremenima oko 5 sati odlučim da počnem pripreme za ultramaraton na 12h. O tome nisam nikome pričao jer bi svi rekli da sam lud, kao što mi to danas govore :).

Tako dolazimo do, za mene, fenomenalne 2018. Pripremama sam pristupio maksimalno ozbiljno. Sve slabe tačke koje sam primjetio na prethodnim trkama želio sam da eleminišem potpuno.

Prvih par mjeseci trenirao sam jednom dnevno, kombinacija teretane i trčanja. Kad je došlo ljeto ubacujem i trčanje prije posla. U ljetnjim danima sam znao dnevno da trčim i do 30 km i plus da odradim vježbe u teretani.

Uloženi trud i upornost su se naravno isplatili. Prvu proveru sam imao na Beogradskom maratonu, dva i po mjeseca posle početka priprema, gdje sam u veoma teškim uslovima završio maraton za 4h i 34 min.

Pet mjeseci posle početka priprema trčim i Noćni Maraton i tu ostvarujem svoj novi PB 3h 39 min. Do kraja godine trčim još 4 maratona u kratkom intervalu od 2 mjeseca, što je bilo vrlo naporno tako da na tim maratonima nisam mislio na vrijeme.

Jedan od tih maratona koji su ti poslužili kao pripreme za ultre bio je i Berlin, zar ne?

To je bilo moje prvo iskustvo sa jednom tako velikom manifestacijom, ujedno moj prvi inostrani i za sad jedini ‘majors’ maraton. Maraton u Berlinu je fenomenalan, to je trka koju bih svakome preporučio.

Organizacija je fenomenalna, nijednog momenta nisam imao osjećaj da nas ima toliko jer nije bilo gužve, kako u centru za takmičare tako ni na stazi.

A staza, to je priča za sebe. Kao što svi znamo napravljena za obaranje svetskog rekorda. Imao sam tu čast da prisustvujem ispisivanju istorije gdje je Eliud Kipchoge oborio svetski rekord završivši maraton za 2:01:39.

Koje ultre si prve istrčao, tvoji utisci sa tih trka?

Prvi ultramaraton mi je bio onaj na 6 sati u sklopu Reciklažnog maratona. Tu ti ja za 6 sati istrčim 59.25 km, što je bilo za par stotina metara manje od mog cilja.

Trka koja će za mene uvijek biti posebna jeste 10. Maraton Maratona u Beogradu jer sam tu ostvario odličan rezultat i pokazao sebi za šta sam sposoban, iako je moje učešće na toj trci bilo pod velikim znakom pitanja.

Nedelju dana pred trku povrijedim leđa. Par dana nisam mogao da hodam kako treba, a otrčanju i da ne pričam. Ali pošto sam se za ovu distancu spremao više od godinu dana nisam htio da odustanem.

Tokom nedelje odradim dvije masaže i jedno probno trčanje i uspijem bez većih problem da istrčim 1h. To me malo ohrabri, te odlučim da u subotu dođem i probam. Nisam imao neka očekivanja, želja mi je bila da izdržim više od 42 km.

Trku sam započeo oprezno, jedno vrijeme sam osluškivao leđa i kad sam vidio da je sve u redu onda sam prešao na pace koji sam planirao. Drugu polovinu trke trčim opreznije i spuštam tempo. U tom ritmu sam trčao do kraja. Želio sam cijelih 12 sati da trčim što sam na kraju i uspio.

Sav višegodišnji trud i rad se isplatio kada si na Paliću osvojio prvo mesto u trci na 12 sati! Čestitam! Kako je to izgledalo, jesi li se nadao da ćeš biti prvi?

Ultramaraton na Paliću je jedno novo iskustvo za mene. To je moj tek drugi ultramaraton na 12 sati i prvi koji sam trčao po noći jer je start bio u ponoć.

Imao sam veliku čast da trčim sa našim najboljim ultramaratoncima koji su se na moju sreću takmičili u drugim disciplinama (na 6h i na 24h) na kojima je bilo državno prvenstvo Srbije i Mađarske.

Na tu trku sam otišao sa ciljem da popravim svoj rezultat od 111 km koji sam postigao par mjeseci ranije. Krenuo sam, moram priznati, vrlo neiskusno, jakim tempom koji sam morao da spustim posle 5 sati trčanja.

Kako nas nije bilo mnogo u ovoj disciplini posle 7 sati trčanja vidio sam da sam vodeći i da imam 3 – 4 km prednosti u odnosu na drugoplasiranog. Do kraja trke trudio sam se da tu prednost održavam i  postepeno povećavam.

Poslednja 2 sata sam bio rasterećen jer sam primjetio da se drugoplasirani na žalost povrijedio tako da nije bilo potrebe da se forisiram i jurim neki bolji rezultat.

Želio sam da se sačuvam za neke druge trke koje planiram da trčim i u tome sam uspio. Palić ću pamtiti do kraja života jer sam tu ostvatio svoju prvu pobjedu i osvojio prvi pehar, nadam se ne i poslednji.

Svaka čast još jednom! Imaš li neku poruku za naše čitaoce?

Na kraju, poručio bih svim zaljubljenicima u trčanje da vjeruju u sebe i da nikad ne odustanu bez borbe. Uloženi rad, trud, posvećenosti i ozbiljnost na kraju uvijek daju rezultate.

Naravno uvijek treba slušati i signale koje nam tijelo šalje ali čuda se događaju :).

Takođe bih želio da se zahvalim porodici, prijateljima i svim dobrim ljudima koji si me pratili i podržavali kako za vrijeme priprema tako i za vrijeme trka.

A posebno bi se zahvalio jednoj osobi koja me je na poseban način inspirisala, motivisala i pomogla da istrajem u borbi u nekim kriznim trenucima.

Izvor: Trčanje .rs

 Danko Gospić učesnik projekta „Informacije bez prepreka“ koji finansira Zavod za zapošljavanje Crne Gore