Vijesti

Na ponos poljoprivrednika i opštine


Za divljenje je požrtvovanost roditelja i zahvalnost djece, na ukazanoj prilici, koja radom i odgovornošću postižu dobre rezultate. Na ponos opštine je imati iz jedne kuće četiri studenta i jednog gimnazijalca a finansirati sve od svojih ruku i plodova zemlje. Mnogi roditelji iz grada sa stalnom mjesečnom platom kažu da nisu u finansijskoj mogućnosti da fakultetski školuju svoju djecu. Kako je tek roditeljima koji žive od poljoprivrede i kojima nije zagarantovan nikakav mjesečni prihod ?

Porodične kuće pune djece daju roditeljima srećan i blag izraz lica kakav imaju,  vrijedni ljudi i srdačni domaćini, Zdravko (58) i Vujana – Daca (46) Laketić ponosni roditelji petoro djece, Jovane (24), Milijane (23), Miljana (21), Bojane (20) i Vuka (18), kojima je poljoprivreda jedini izvor prihoda.

Tihe prirode ali velike požrtvovanosti za porodicu Zdravko je fakultetski obrazovan čovjek koji nije mogao da dobije stalno zaposlenje. Po struci je pravnik, završio je 3 godine Pravnog fakulteta u Kragujevcu i vratio se u Pljevlja zbog stare majke. Radio je pripravnički u MUP- u Pljevljima i godinu kao policajac, gdje je proglašen tehnološkim viškom.  Ne žali se Laketić na društveni sistem, protekcije ili propuštene prilike jer ima puno srce ljubavi i vrijedne ruke. Daca i Zdravko vole život na selu, a neprestan rad i trud  je dio takvog života. Nije im ništa teško kada znaju da rade za djecu koja im na najbolji način uzvaraćaju odličnim rezultatima u školi i na fakultetu, poštovanjem i pomoći na imanju kada god im obaveze dozvoljavaju. Od svih godina stvaranja kaže Daca najteže im dolaze one kada se djeca odvajaju od roditelja zbog školovanja u srednjoj i na fakultetu. Zato im najviše nedostaju kuća puna omladine i veselja pa zato nestrpljivo izčekuju vikend ili praznike da su svi zajedno.

Četvoro djece je u studenstkom domu u Podgorici. Najstarija kćerka Jovana – studira Mašinski, Milijana -Prirodno-matematički, Miljan – Poljoprivredni, Bojana – Građevinski fakultet i svi su Podgorici u Studentskom domu, dok je najmlađi Vuk treći razred Gimnazije „Tanasije Pejatović“, kod rodbine u Kmaberskom dolu. Dok su išli u osnovnu školu na Kosanicu pješačili su po 4,5 km u jednom pravcu do škole. U to vrijeme 20-oro djece iz Bitina pohađalo je školu na Kosanicu, dok je danas samo troje.

Tri Zdravkova brata i sestra odrekli su se imanja od 11 ha u korist brata. Zdravko je u harmoničnom braku 25 godina sa suprugom Dacom rođenom Mlađenović iz Vranovine. Daca, vesela i otresita žena, kaže da nikada nije poželjela niti zažalila što ne živi u gradu. Navikla je od malih nogu da radi sve seoske poslove i ništa joj nije teško. Kada je zdravlja i sloge u porodici sve ostalo može da se stekne dokazuju Laketići.

– Nisam se pokajao što sam se vratio u Bitine. Sam sam svoj gazda, niko mi ne naređuje, radim i raspoređujem svoje vrijeme. Imamo osam krava, dvije junice i 35 ovaca. Ne kosimo cijelo imanje, dio koristimo za ispašu stoke. Uzimamo još oko dva ha od rođaka. Da bi prehranili stoku potrebno nam je oko 300 metara sijena – priča Zdravko i dodaje da siju vještačke trave. Imaju traktor, kosačicu i muzilicu i ističu da bi im balirka bila od velike pomoći i planiraju da je kupe kada budu bili u mogućnosti. Kosidbu završe za mjesec uz pomoć djece koja dođu kada završe obaveze na fakultetu, braće i sestre kao i njihove djece koji ljeti priteknu u pomoć. Žive u staroj porodičnoj kući sagrađenoj 1954. Godine, koja je ljeti puna ali kako kaže narodna izreka „Gdje čeljad nisu bijesna ni kuća nije tijesna“. Laketići su 2016. godine započeli savremenu kuću u Bitinama od 260 m2. Postavljena je stolarija, omlaterisana iznutra, kupatilo već u pločicama, Još podovi, krečenje i fasada i nadaju se da će do jeseni useliti. Kako je Zdravko očekivao da će naći zaposlenje sagradili su kuću na Kosanici od 150 kvadrata u kojoj niko ne živi. U sklopu kuće koja je skoro gotova u Bitinama je  i moderno opremljena sirara u koju su Laketići uložili 5.500 evra, a Ministarstvo poljoprivrede refundiralo im 3.000 evra.

Po Zdravkovim riječima prošle godine imao je urađen projekat za štalu površine 90 kvadrata, kojim je htio da konkuriše za IPARD kredit, ali nije mogao jer su tražili da uradi reviziju projekta koja je koštala 2.000 evra. Nije mogao da plati toliki iznos a da nema garanciju da će dobiti tražena srestva pa tako bude u minusu za 2000 evra. Zato je prinuđen da sopstvenim sredstvima postepeno gradi štalu.

Daca kaže da nemaju problema sa prodajom sira. Imaju stalnog nakupca iz Bara kome prodaju sir po cijeni od 3,5 evra. Mjesečno Laketići prodju po 150 kg sira. Pored rada na imanju Zdavko stiže da zaradi kada je sezona pečurki. Pređe i po šest kilometara kada krene u berbu pečurku i tu je bez premca jer tačno zna  mjesta gdje ima najviše pečurki.  Laketići za sebe beru i borovnice i jagode kada rode. Povrće siju za svoje potrebe, dok voće slabo uspijeva, šljive nekada.

Vrijedna Daca zimi plete prsluke, čarape. Vuna se ne koristi mnogo kao ranije pa dosta i ostane i ne potroši se.

Na zidu preko 30 medalja sa takmičenja šaha, stonog tenisa, atletike, ponosni roditelji pokazuju rezultate svoje djece. Iako mlada, Daca je žena starog kova, čvrsta i hrabra, koja je trezveno podnosila i porođajne bolove, pa bi čovjek pomislio da je na selu lakše devet mjeseci nositi dijete i poroditi se za dva sata od dolaska u bolnicu, i pričati da je imala “lak svaki porođaj”.

– Sa svakim djetetom radila sam do poslednjeg dana pred porođaj. Nisam išla na kontrole kod ljekara osim jednom kada sam bila trudna sa Jovanom. Sjećam se kad sam rodila Vuka cio dan sam imala bolove i tek uveče oko osam sati smo krenuli kamionom za Pljevlja. Svekrva se bojala da se ne porodim u autu ali ja sam znala da će sve biti u redu kao i uvijek. Tako je i bilo. Kada smo došli sestra Mika koja me i ranije porađala samo me pitala koje je dijete po redu. Porodila sam se u deset sati isto veče – kaže uz osmijeh Daca koja ni za jedno dijete nije poristila jednoktratne papirne pelene.  Zdravko kaže da  djeca vole da pomažu ali za sada nisu zainteresovana da ostanu  na selu.

Samo nek smo zdravo i biće svega  – zaključuje Zdravko.

Divan pogled sa uzvišice na kojoj je kuća Laketića seže preko Ladinog vrha, Borja, Sinjajevine, Prokletija i na čitavo bitinsko polje. Do njih se autom dolazi putem preko Paćevine i Glibaća ili pješke pola km od kuća Petrovića. Selo Bitine,  udaljeno 35 km od grada, na nadmorskoj visini od 1.230 metara, posjetili smo poslednje nedelje februara. Iako je u prethodnoj nedelji snijeg bio skoro zavejao puteve prema ovom selu, put je bio pročišćen, dan je proziran i čist, sa zaleđenim snijegom, kućama iz čijih odžaka izlazi dim, prava zimska idila i za razliku od većine pljevaljskih sela nije pusto.

Izvor: Pljevaljske novine

Mirjana Sandić učesnica projekta „Informacije bez prepreka“ koji finansira ZZZ CG