Naslovna Najnovije vijesti Lični stav Radomir Matović – Zaboravljena godišnjica

Lični stav Radomir Matović – Zaboravljena godišnjica

4

 

 NIKAD SRBIJANSKA VOJSKA NIJE OSLOBAĐALA PLJEVLJA             

Ove godine, 23. septembra navršilo se 75. godina od prvog, borbom oslobođenja, našeg grada. Toga dana, jedinice Treće proleterske sandžačke brigade u silovitom naletu protjerale su četnike preko Pljevaljskog polja, Otilovića i Vijenca a Velimir Jakić je na bijelom konju, na čelu Druge proleterske, ušao u grad. U Milet bašti, sa kompletnim naoružanjem, bio je postrojen odred pljevaljske kvislinške milicije, koji je do tada održavao red u gradu, spreman da partizanima preda oružje. Velimir je u pratnji nekolika oficira stao ispred ovoga stroja i komandovao: „odloži oružje“ svi su to bez izuzetka uradili. Toga dana prestala je da postoji pljevaljska muslimanska milicija kao kvislinška formacija.

Gospodin V.Bojović je u članku objavljenom u „Dan“-u, govoreći o oslobođenjima Pljevalja, zaboravio ovo septembarsko 1943. i oslobođenje, takođe ostvareno borbom, izvršeno 19/20 novembra 1944. godine. On u članku poznaje oslobođenje Pljevalja 1912. i 1918. a u naslovu se pita:“kome smeta ime kralja Petra Prvog“?

Gospodine Bojoviću, najmanje smeta ime kralja Petra Prvog, smeta vaše kazivanje koje nema istorijskog osnova, posebno, kada se namjerno zaboravlja istina. Naime, ne stoji vaša tvrdnja da je Pljevlja 1912.  i 1918.  od okupatora, oslobodila srbijanska vojska. Oba puta srbijanska vojska u Pljevlja je ušla bez borbe. Okupator ih je oba puta, iz strateških razloga, bez ma kakvog otpora napustio.

  1. u, od okupatora napuštena Pljevlja, je prvo ušla Crnogorska vojska. Po naređenju kralja istog dana je napustila grad i dislocirala se preko Ćehotine u rejonu Ilinog brda. U gradu je nastalo samovlašće i bezočna pljačka, pa je na zahtjev odbora crkvene opštine, sjutradan ušla vojska Javorskog odreda iz Prijepolja radi uspostavljanja reda.1918 Pljevlja napušta austrougarska vojska, u tom odstupanju imala je toliko vremena da je u Gotovuši izgradila vješala,okupila narod i objesila pašu Bajrovića. Paša je bio veliki zaštitnik srba, crnogorski podanik i pobratim kralja Nikole. Do rekonstrukcije konaka manastira Sv. Trojice u jednoj sobi je stajala, u znak zahvalnosti, slika paše Bajrovića.Udugogodišnjoj istoriji, Pljevlja su jedino borbom nas partizana, prvi putoslobođena 23. septembra 1943. i drigi i poslednji put 19/20. novembra 1944. godine, što vi, ni uzgred, ne pominjete. To je ono što smeta.

Namjerno ili nenamjerno zaboravljate kada grad, između ostalih, oslobađaju Pljevaljski borci za slobodu. Neću da ulazim u detalje ovih  bitaka,samo da vam kažem, aktivni sam njihovučesnik, kao kurir 37. divizije. Cijelo vrijeme bitke u pratnji sam njenog komesara Danila Kneževića.

Znam, pokušaćete da ovaj vaš namjerni zaborav pravdate izlapjelim floskulama; da su četnici bili „vojska kraljevine u domovini“pa tako, po vama, ne bi mogli biti okupatori.Opet, namjerno zaboravljate sa kime i za čiji interes ta „kraljeva vojska“ čitavo vrijeme rata aktivno ratova. Sa NOV-om i protiv okupatora, sigurno nije, ali od okupatora se do zadnjeg  dana nije odvajala. Koliko me pamćenje drži, protiv okupatora otadžbine, metka ispalili nijesu. Otadžbinom su se zaklinjali a kvislingovali su mu do sudnjega dana.

Oslobođenje Pljevalja 23.ceptembra 1943. godine je od neprocjenjive važnosti za razvoj NOP-a, ne samo u Sandžaku, nego i u Jugoslaviji. Bio je to do tada, najveći oslobođeni grad u partizanskom ratovanju. U gradu je sabrana ratna oprema 9. italijanskih ganizona iz okruženja. Partizanima su se, u jednom danu, prikljućila 402.  pljevaljska dobrovoljca, među njima preko 200. muslimnskih mladića i djevojaka. Formirana je partizanska italijanska divizija „Garibaldi“. Formiran pljevaljski partizanski odred sa oko 500. boraca. Od dobrovoljaca, članova društva „Bratstvo“ i „Gajret“ formira se Sreska kulturna grupa koja, svršetkom rata prerasta u KUD „volođa“i još puno toga. Pljevlja su od toga vremena bila partizanski grad. Ovaj datum se godinama poslije rata proslavljao kao dan oslobođenja grada. Nikada, pa ni danas, nije mi postalo jasno,  zašto je ovaj datum zamijenjen 20-tim novembrom.

4858

Stoji da je kralj Petar prvi, za razliku od kralja Nikole, 1916. odstupao sa svojom vojskom i pješke prešao od Metohije do Valone, istina, preko snijegom pokrivene planine. Na Krfu, u podužem periodu, uz pomoć saveznika, sređuje vojne formacije. Međutim, tačno je i to, da se nikad nije javno zahvalio narodu i proslavljenim borcima sandžačko – crnogorske vojske čije su jezgro činile dvije Pljevaljske brigade. Pobjeda na Glasincu je daleko najznačajnija bitka, ne samo  sandžačke, nego ukupno, crnogorske vojske. Poslije nje, hrabri Pljevljaci dolaze do Buloga a Sarajevo u paničnom strahu napištaju austrougarske snage. Mogli su ti neustrašivi Pljevljaci tada ući u Sarajevo i ponijeti slavu najvećeg uspjeha, ali ih vrati kralj Nikola zbog prljavih zakulisnih radnji. Njemu za tu izdaju podižu spomenike  a Glasinačkih junaka nema ni u istoriji. U ovoj bitci ni srbijansko maslo nije bilo za Ramazana.

Ta sandžačko-crnogorska vojska mjesecima je štitila odstupnicu srpskoj vojsci od Drine do Jelice kod Čačka. Mojkovačkom bitkom nije štićena nikakva odstupnica srpske vojke. Podgoricu 21. decembra 1915. napušta zadnji srbijanski vojnik a Mojkovačka bitka se događa 15. dana kasnije. To su mjesecima hrabro i uz velike gubitke, uporno i uspješno činile Pljevaljske brigade. Kao i uvijek, zasluge su pripale drugome. Možda su tome doprinosila naša vječita trvenja i nadgornjavanja. To se, po svemu sudeći i danas uporno radi.

Koga je ona štitila?

Zbog izdaje suverena, Mojkovačku bitku je osmislio  izuzetni strateg i vojskovođa, serdar Janko Vukotić, da spasi čast crnogorskog, normalno i sandžačkog, vojnika. Dobio bitku i položio oružje. Spasio čast i dostojanstvo vojske kojom je komandovao i otišao sa njom u zarobljeništvo.

Za vojničko ponašanje kralj Petar prvi zaslužuje sve počasti. Vi, neznam u kakvom zanosu, zaboraviste našu NOB i njenog, u svijetu, slavom ovjenčanog komandanta. Njega su, gospodine Bojoviću, priznali i oni, koji zbog ideološke ostrašćenosti prije bi ga zapalili nego mu odali priznanje. Nijesu mogli da progutaju tu veličanstvenu istinu o herojskom narodu i njegovom vođi.Neistina nije vrlina. Nije bila, niti će ikada biti.

Tito je za četiri godine rata, za razliku od Petra prvog, prešao pješke, bezmalo, sve naše planine, najčešće pod kišom ubitačnog olova. Ranjavan. Gladovao sa svojim partizanima. Nije imao predaha da sređuje formacije, radio je to u hodu. Nadmoćni okupator sa omrzlim izmećarima rasturao mu je u brojnim bitkama vojsku. Ona, njegova slavom ovjenčana partizanska vojska, poslije tih bitaka je narastala. Narod je najpravedniji sudija, stao je na njegovu stranu, izabrao ga za vođu.

Tito je u sred rata 29.novembra 1943. godine formirao Jugoslovensku federaciju a federalnim jedinicama dao statuse suverenih država. Nije ujedinitelj, nego puno više od toga. Petar prvi, kao ujedinitelj, nekima je ukinuo više od prava.

I u Drugom svjetskom ratu, kao i u prethodnom, Pljevljaci čine jezgro, treće po redu, najelitnije partizanske jedinice; Treće proleterske sandžačke brigade. Tito za nju kaže: „Treća proleterska (sandžačka ) brigada je jedna od nekolike najelitnije partizanske jedinice i bila je stub naše borbe. Nemjerljiv je njen doprinos u stvaranju naše narodno-oslobodilačle vojske.“ Tito nas je cijenio i uvažavao i učinio nam je čast sa svojom posjetom. Kralj Petar  Prvi nikad nas nije ni pomenuo a o posjeti ni govora.

Tito je postao građanin svijeta, normalno i Pljevalja. Svi su ga cijenili i uvažavali. Pronio je slavu naše zemlje širom Planete. Pasošu Jugoslavije, na svim granicama u svijetu glegali su samo korice, nijesu ga ni otvarali. On je u Jugoslaviji uveo „Šengen“ prije 50. i više godina. Za Jugoslavijom, kao uređenom federacijom, danas kaska Evropa. Kralj Petar Prvi Jugoslaviji nije podigao ugled ni u susjedstvu, da ne govorimo o Svijetu.

Formirao je treći Svijet da bi ublažio i izbalansirao nastojanje ondašnjih blokova i onemogućio Američku „ekonomiju rata“, koja se, nažalost, danas rasplamsava da ovlada svijetom. Kod njega je Nikson tražio savjet za rješenje Vijetnamskog rata.

Gospodine Bojoviću, cijeneći vas kao čovjeka i intelektualca, poslije ovog izuzetno kratkog  kazivanja, najmanje sumnjam da nećete pravilno ocijeniti, kome bi od ove dvojice velikana dali ime glavne ulice u mome i vašem gradu. Građani, moji borci i antifašisti, sigurno će me podržati.

Piše:Radomir Matović, Podgorica

 

4 KOMENTARA

  1. Mislim da je najbolje da se na spajanju ulica Tršove i Kralja Petra I podigne spomenik sa tri ličnosti, svaka ličnost okrenuta prema svim pravcima (npr. Kralj Petar prema Tršovoj, Tito prema Opštini i Kralj Nikola prema Zelengori) – jedan spomenik sa tri ličnosti. Sa četvrte strane spomenika može da stoji tabla sa nekim bitnim podaci i ispod table javna česma.
    Ulica neka se zove pljevaljskom čaršijom i smtram da će svi građani biti zadovoljni.

  2. Ovaj tekst ko god da ga piše sastavljen je manjim dijelom od istina a većim dijelom od polu istina i totalnih laži i konstrukcija na njima zasnovanih.

  3. Bravo! Konacno neko da objasni za oslobodjenja 1912 i 1918. Oba puta, oslobodioci su usli u grad koji je vec sam po sebi bio oslobodjen. Godinama se svadjamo da li je srpska ili crnogorska vojska prva usla u grad, a niko nikad nije pomenuo da je u momentu njihovog ulaska vec bio gotovo oslobodjen. Dalje, neka je neko konacno i podsjetio na tu antologijsku scenu kada je Velimir Jakic postrojio odred Muslimanske milicije koja je istog momenta polizila pred sobom gomilu oruzja!

Comments are closed.