Naslovna Najnovije vijesti Predavanje mr Bojana Strunjaša – Dobrotvori i zadužbinari su stubovi srpske kulture...

Predavanje mr Bojana Strunjaša – Dobrotvori i zadužbinari su stubovi srpske kulture i duhovnosti

0

Predavanje mr Bojana Strunjaša na dobrotvornoj večeri „Učini dobro i ne kaj se“ za pomoć u izgradnji hrama Svetih mučenika Kozme i Damjana u Strahovom dolu – Podkovač 
Dobrotvorno veče je održano 21. Aprila 2018. godine u svečanoj sali Hotela „Pljevlja“

DOBROTVORI I ZADUŽBINARI SU STUBOVI SRPSKE KULTURE I DUHOVNOSTI

Preosvećeni vladiko,
Visokoprečasni protojereji,
Draga braćo i prijatelji,

Ukazali ste mi veliku čast pozivom da svojim predavanjem upotpunim ovo sabranje, posebno iz razloga što moja porodica (po muškoj liniji) vodi porijeklo iz vaših krajeva, tačnije iz Kovača, gdje je rođen moj čukundeda Ćiro Savić.
Kada sam sa Draganom Alorićem, mojim uvaženim prijateljem i kolegom iz Srpskog nacionalnog savjeta, razgovarao oko učešća na večerašnjem skupu, on mi je predložio da tema mog predavanja bude Dobrotvori i zadužbinari su stubovi srpske kulture i duhovnosti. Kao profesor srpske srednjovjekovne književnosti mogao bih opširno govoriti o brojnim dobrotvorima i zadužbinarima kroz srpsku istoriju. Međutim, za ovu priliku sam odabrao neke momente za koje mi se učinilo da će vam biti zanimljivi.
U naslovu mog večerašnjeg prigodnog predavanja nalaze se dvije ključne riječi – DOBROTVORI i ZADUŽBINARI, pa ću i početi od same etimologije (porijekla) ove dvije riječi. Riječ dobrotvor je nastala spajanjem dvije riječi – DOBRO i TVORITI (stvarati). Dakle, dobrotvor je onaj koji čini dobra djela, koji nekome pruža pomoć i zaštitu – DOBROČINITELj. U osnovi riječi zadužbinar nalazi se riječ DUŠA. Tako srpska riječ zadužbinar označava onoga koji gradi crkve i manastire za spasenje svoje duše. U našoj istoriji mnogo je divnih primjera zadužbinarstva, pa su zadužbinari i njihove zadužbine postale duhovna vertikala srpskog naroda.
Tradicija dobročinstva i zadužbinarstva naročito je njegovana od strane vladara iz svetorodne dinastije Nemanjić koja se idealno uklapala sa njihovom državničkom vizijm koja je počivala na jakim i dubokim duhovnim temeljima. Naši srednjovjekovni vladari (kraljevi i carevi) nisu gomilali blago za sebe, kako to čine današnji „moćni i moderni“ evropski vladari, već su gradili divne zadužbine za duše svoje i za dušu srpskoga naroda. Za vrijeme svoga ohristovljenog ovozemaljskog života oni su, mnogo bolje nego mi danas, znali šta su prave vrijednosti i kako mogu zavrijediti Carstvo Nebesko. Iza njih je ostalo na hiljade zadužbina u kojima se i danas proslavlja ime Gospodnje. Navešćemo samo neke: Đurćevi stupovi (kod Berana i kod Novog Pazara), Studenica, Hilandar, naša Mileševa, Banja Pribojska, Morača, Dečani, Bogorodica Ljeviška, Gračanica, Sopoćani itd.
Srpski kralj Milutin je za 40 godina godina svoje vladavine sagradio 40 crkava i manastira. Narod pamti da je on bio i ktitor crkve Uspenja Presvete Bogorodice u Dovolji. Kao što znate, kralj Milutin je bio sin kralja Uroša I koji je po nekim istraživačima bio prvi ktitor Svete Trojice Pljevaljske.
Naši srednjovjekovni vladari i zadužbinari odavno su završili svoje ovozemaljske živote, ali su iza njih ostala njihova dobra djela koja su činili i svetinje koje su za svoju i za dušu svoga naroda gradili. Ostale su zadužbine koje kao zvijezde sijaju na našoj pravoslavnoj zemlji. Ta parčad neba na zemlji su ona duhovna nit koja veže srpsku prošlost, sadašnjost i budućnost. Koja veže nas same sa našim slavnim precima. U dubokim i stamenim temljima naših drevnih svetinja, uprkos vihoru vremena, sačuvana je naša narodna duša.
Tradiciju zadužbinarstva nastavili su i svi srpski vladari koji su vladali poslije Nemanjića, ali i naši arhiepiskopi, patrijarsi i episkopi.
Srpska narodna epska pjesma Sveti Savo na simboličan način odslikava koliko je naš narod cijenio svoje vladare i njihove zadužbine koje su bile i ostale jedina naša zaloga za budućnost. Pjesma Sveti Savo je sačuvana u dvije varijante i u njoj je sažeta suština dobročinstva kao božanske kategorije.
Navešću samo neke dijelove koji će vam dati cjelovitu sliku o onome što sam govorio u uvodnom dijelu predavanja:

Zbor zborila gospoda rišćanska
Kod bijele crkve Gračanice:
– Mili Bože, čuda golemoga!
Kud se đede car-Nemanje blago,
Sedam kula groša i dukata?

Odmah nakon uvodnog dijela pjesme slijedi dio u kom narodni pjesnik-pjevač kroz riječi Svetoga Save odgovara gospodi rišćanskoj da Nemanja (tj. Nemanjići) nije uzalud trošio blago, već – gradeći mloge zadužbine.

Nije babo raskovao blago
Na nadžake ni na buzdovane,
Ni dobrijem konjma na ratove,
Već je babo poharčio blago
Sve gradeći mloge zadužbine…
– – – – – – – – – – – – – – – – – – – – –
Milješevku na Hercegovini,
I Dovolju blizu Gore Crne;
I Trojicu nadomak Taslidže
Ukraj vode ukraj Ćiotine;
– – – – – – – – – – – – – – – – – – – –
Tu je dao jednu kulu blaga.
Ostaloga što preteče blaga,
Ostalo je blago poharčio
Zidajući po kalu kaldrme
I gradeći po vodam’ ćuprije
Dijeleći kljastu i slijepu,
Dok je duši mjesto uvatio,
Sedam kula blaga poharčio…

Pjesma se završava riječima (blagoslovom) gospode rišćanske upućenim Nemanjićima u kojima je sačuvana i jedna velika istorijska istina:

„Što nosili, svijetlo vam bilo!
„Što rodili, sve vam sveto bilo!”
I što reče gospoda rišćanska
Na sastanku kod bijele crkve,
Štogođ rekli, kod Boga se steklo.

Kada govorimo na temu zadužbinarstva i dobročinstva, moramo stalno imati na umu činjenicu da Pljevlja u srednjem vijeku nisu bila kao danas, na vjetrometini između tri države (sa većinskim osjećanjem naroda o nepripadanju ni jednoj od te tri države), već su bila dio moćne srpske srednjovjekovne države Raške. Njen sastavni dio koji se ni po čemu nije razlikovao od ostatka te velike države, pa ni po broju zadužbina. Sjetimo se samo naša četiri manastira: Svete Trojice, Dubočice, Dovolje i Aranđela u Tari.
Podsjetiću vas da prema nekim mojim istraživanjima samo na teritoriji današnje Opštine Pljevlja u ruševinama se nalazi oko 100 crkava i manastira. Nemam vremena da vam govorim o svim lokalitetima za koje se pouzdano zna da su bili mjesta crkvenih objekata, već ću vašu pažnju s razlogom usmjeriti samo na boljanićki kraj.
Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije Boljanićka opština bila je najveća opština u Pljevaljskom srezu. Činila su je sela: Boljanići, Potkovač, Strahov do, Rađevići i Poblaće sa brojnim zaseocima. Koliko je danas poznato na ovom prostoru se u ruševinama nalazi 14 crkava.

POBLAĆE
– Crkva u Ocrkavlju (Zabrnjica)
– Crkva u Đakovićima (Kujundžinica)
– Crkva kod škole u Poblaću
– Crkva u Kosi
– Manastir u Barama (Ćelije)

RAĐEVIĆI
– Crkva u Trgovištu
– Crkva u Jagodnjem dolu (Crkvine)
– Crkva u Podgrobnici

GLISNICA
– Manastir u Elezovićima

KOVAČ
– Crkva u Jasikama

POTKOVAČ
– Crkva u Ulici

JAKUPOV GROB
– Crkva na Ilijinoj glavici

STRAHOV DO
– Crkva u mjestu zvanom Crkvina
– Manastir u mjestu Crkvine

Hodeći duhovnim putevima svojih slavnih predaka, u našoj braći i prijateljima iz Strahovog dola, rodila se misao o obnovi stare crkve koju su njihovi preci gradili zarad mjesta u carstvu nebeskom. Obnavljajući svoju staru crkvu, oni će sebe obnoviti i svoj kraj ukrasiti jednom novom zvijezdom – crkvom Svetih Bezsrebrenika Kozme i Damjana.
Kult ovih svetaca je od davnina poštovan u narodu pljevaljskog kraja. Dio njihovih svetih moštiju se čuva u manastiru Svete Treojice. Zanimljivo je primijetiti da i ktitori stare priprate Svete Trojice (monah Georgije sa sinom – jeromonahom Ananijem i sinovcem – spahijom Vojinom) potiču iz boljanićkog kraja, tačnije iz Poblaća. Dio ktitorske kompozicije je i Sveti Vrač Kozma koji privodi zlatara Jovana Bogorodici.
Sveti Vrači i nas prizivaju da našu braću Srbe iz Strahovog dola u njihovoj plemenitoj namjeri bratski pomognemo i budemo im saputnici na tome hristoljubivom putu izgradnje crkve. Božjom voljom i blagoslovom našeg episkopa Atanasija u Strahov do će sa neba ponovo sletjeti stara crkva od kreča i kamena, koja se bila privremeno vaznijela na Nebesa čekajući, evo, ovo naše vrijeme da se vrati na svoje staro mjesto.
Živopisno i bajkovito selo Strahov do nosi i tajanstveno i simbolično ime koje je dobilo po nekom Strahu koji se Boga bojao, a znamo da je strah Božiji početak mudrosti. Vođeni strahom Božijim naši preci su činili dobro, gradili su zadužbine za spasenje svojih duša i posvećivali ih svetiteljima koji će biti njihovi zastupnici pred Gospodom.
Obnavljanjem drevnih svetinja mi postajemo dostojni svojih slavnih predaka i dajemo odgovor i na ono dobro poznato Njegoševo pitanje:

Su čim ćete izać’ pred Miloša
i pred druge srpske vitezove,
koji žive doklen sunce grije?

Na koncu ovog mog kratkog predava o dobrotvorima i zadužbinarima kao stubovima duhovnosti srpskog naroda ističem da ćete i vi koji ćete pomoći izgradnju crkve Svetih Kozme i Damjana postati dio tih duhovnih stubova i zato vas pozdravljam upravo stihovima iz pjesme Sveti Savo:

Što nosili, svijetlo vam bilo!
Što rodili, sve vam sveto bilo!

Mr Bojan STRUNjAŠ