Odužila, dosadila, i to u vreme kada su sve svetske merodavne institucije proglasile eru globalnog otopljavanja i na severnom polu! Dobro, mi smo bar navikli i imali uvek snega ko hleba. A uostalom, to nije do nas, niti mi tu šta možemo, Neko je rekao, a ja verovarno to pretočio u svoje vode: Život ne znači čekati da mećava i oluja prođu, već naučiti plesati i klizati na kiši i snegu…
A plesati, znači opstati i u takvim prilikama na ljutim stranama i drugim mestima nepogoda, dočekati proleće i novo leto…Stariji za tamu jeseni tmaste i grublji za grubost ove zime prošle… Počinjao je Nikolić svoju pesmu „Proljeće“ posvećenu vrabcima… A nema te zime koje ne prođe i koju ne prebrodi to „sitno grumenje života“, a ni one koje nisu protrčala deca, beskućmo pseto ili mačka…
Gdje da nađem vidovnjaka/ iz prošlosti da te zovne/ moj kucove moj Šarove/ vjerni druže iz osnovne…“
A zime u zavičaju bile su nekada i duže i teže i ljuće, dok nije nastalo to „globalno otopljavalje“. Zato se naveliko i spremala zimnica, ogrev, drva i ugalj i sve drugo za „ne daj Bože“. Trajalo je to od Aranđelovdana do Đurđevdana. A bilo je i posle toga da zabeli !
Deca i mlađi znali su uvek igrom da prevaziđu i te dane, a i stariji su se snalazili svaki na svoj način. Zima je bila vreme sela i prela…
Grudvanje, klizanje, sankanje, ligure, orkani, bobovi, skije…Durgatovina, Popova livada, Trlica, „Deveta“, Bajića sokak, Stražica…
E ovako je izgldala pljevaljska skijačica Natalija Nata jedne daleke pljevaljske zime. Skije nisu „Elanove“ domaća proizvodnja majstora Todora. A bilo je i „parmakuša“…
A ovu su skije dvadestak godina kasnija, kako smo govorili“fabričke“, kakvi vezovi ! Ko nije prepoznao davne snegove pljevaljskih zima, možda prepozna Tršovu ili „gimnazijsku“ ulicu.
Nije nam smetao ni sneg ni led, da igramo fudbal. Kad nije bilo, kafića, mobilnih, računara, kladionica… bila je naša „prjateljica“ lopta: Slavko, Blažo, Vojkan, Bahro, Munir, Rajko „Lau“ i Ranko… A na košarkaškom smo čistili sneg ispod koša, da bi igrali basket u „beli dinar“. Sada je u toploj hali, to mnogo bolje a i drugačije…Ni igra nije više kao što je bila nekada…
A da ih nije ovako zimi / njih što vječno na ljeto misle/ mi bi se proveli kao Ekskimi – kao pingvini , smrzli bi se. Tako to Vito Nikolić složi, i dade „svakoj po peticu iz života, ljepote i poezije.“ A ja dadoh sebi slobodu, da ovu fotografiju iz mog zavičajnog albuma stavim u ovaj tekst.
Može u stihu, a može i ovako, sa te dve čarobne, lepe i sudbonosne reči. A ti ćeš prpoznati naše snegove zavičaja i naše tragove u njemu. Njih ni sunce nije istopilo, novi snegovi nisu zatrpali, a i vreme nas čuva…
AVIS – moja mala plava senica odletele je ove zime na nako bolje mesto, a ja sam joj možda pomogao u tome. E. Dikinson je rekao: Ako bar jednom životu olakšam patnje/ ili ublažim jedan bol/ Ako vratim u gnezdo bar jednu ptičicu koja je ispala/ Neću živeti uzalud!
„Murga“ 126 grama, nije ni kinuo ni ove zime, kakav grip , kakav beli luk, kiseli kupus, sarma, slanina, kuvano vino… samo orasi i lešnik…
Brzo su se sprijateljile. Ipak , kod dece je najveća ljubav i poverenje, posle se to odrastanjem počinje kvariti…
Šah, za sva godišnja doba i mesta, ali kakvi su oni zaljubljenici u ovu drevnu igru, to je čudo. Samo da nešto ne pada i ne veje. Uvek su tu. Kalemegdanski šahisti.
Da li im ovaj golub pismonoša donosi vest o skorom dolasku proleća ? Može, ali ljubav ne čeka i ne bira godišnja doba. Dosta za ovu zimsku razglednicu PLJEVLJA – BEOGRAD. Videćemo kada se za desetak dana na Sretenje sretnu zima i leto. Hoće li se meda vratiti u jazbinu, a hajduci krčmaricama mladim!
A uz pozdrav , ona naših tamburaša, u belom ruhu: Oj Breznice reko mala…
autor, Vojkan T Bojović
2 коментара
Fantasticno! Hvala.
Velicanstvene slike,Bojke promasio si profesiju!!!:)