Dogodilo se na današnji dan u Pljevljima… 18.01.1896. Rođena u Pljevljima Darinka Mirković Borović
Ko zna kakav bi bio životni put i sudbina ćerke Jovana Mirkovića kafedžije i majke Ane rođ. Konstantinović, da tog 28 oktobarskog dana 1912. nije bilo slavlje i radosti napaćene raje petovekovnim ropstvom na pljevaljskoj Raskrsnici, da se Darinka nije našla u kolu do poručnika srpske vojske Stanojla Staše Milovanović iz Beograda da mu se lik ove šesnestogodišnje devojke nije dopao, onako kako se to događa u tim godinama i vremenu…Zato je on u njenoj blizini i posle igre i veselja. Kratko poznanstvo, pa nežna pisma i beogradske razglednice…i evo mladog beograđanina ponovo u Pljevlja sa prstenom, gde se uz blagoslov roditelja obavlja veridba , a ubrzo i venčanje. U leto 1914. Darinka je u Beogradu , ali u jednom nevremenu, početka velikog svetskog rata. Staša Milovanović odlazi na svoju vojnu dužnost, a u velikim borbama na Drini koje su vođene od 19-22. septembra 1914 gine na Mačkovom kamenu. I Darinka poput Ćosićeve Milene Katić, zna da je njena uloga sada da bude i pomaže svoj narod, i odlazi u centre za obuku bolničarki, pa na ratišta, pa preko albanskih gudura do Krfa , a onda onom „lađom francuskom“ do „prijateljske „ Francuske! Uvek je samo uz bolesne, ranjene , nemoćne… Nije ostalo nezapaženo njeno izuzetno požrtvovanje, i danonoćno bdenje nad ranjenim, bolesnim, napaćenim ….Plenila je svojom humanošću, veštinom u obavljanju medicinskog posla, svojim anđeoskim likom …. Jer, ko zna kakava bi bila sudbina ove devojke iz Pljevalja da se nije onoga dana našla u kolu na Raskrsnici ? Bila je već čuvena po svojoj lepoti. U porodici Mirković i danas govore, kako je otac krio od jednog Turčina koji je po svaku cenu hteo da je uzme! Ovako, evo je 1917. u Francuskoj u Marselju, jednom od centara za oporavak ranjenih i bolesnih srpskih vojnika. Tu se upoznje Petra Borovića apotekara iz Šibenika, koji je radio u svazničkom sanitetu. Pri povratku za Srbiju, on joj nudi brak, a Darinka pristaje uz tri uslova: da uzme pravoslavnu veru, da slavi njenu krsnu slavu Sv. Nikolu, i da žive u Beogradu ! Kako je pristao na sve uslove, 1920. godine sklopljen je brak u Beogradu .
Darinka Borović, kao bolničarka u Marselju 1918.
Stanojlo Staša Milovanović, poručnik srpske vojske
Petar je otvorio apoteku i drogeriju „SANITAS“ u pasažu na Terazijam br. 3. i kupuju kuću sa baštom u tadašnjoj Prištinskoj ulici br.76-78 ( Kasnije 14. Decembra, sada Mekenzijeva, od Slavije do Cr.krsta).
Darinka je bila obdarena za krojenje, šivenje i modne novitete, otvara modni salon midera i ženskog rublja u ul. Kralja Milana br. 3 ( Ranije M. Tita) preko puta strog dvora. Borovići dobijaju dva sina Borislava i Branislava. I kao što je na frontu bila hrabra i požrtvovana, takva je bila i na poslu, vredna, preduzimljiva… Posle izvesnog vremena preseljava rljdnju u Kralja Milana br. 26 ( Sada Srpskih vladara). Otkupila je patente od dr Barere iz Francuske za izradu specijalnih vrsta pojaseva za spušten stomak i kilu. U svojoj radionici zapošljava desetine radnika. Pored Barerovih patenata u njenom modnom salonu bili su i svi modni noviteti Pariza. Uz posao bilo je izuzetno angažovana u humanitarnim društvima i akcijama Kola srpskih sestara. Bila je veliki prijatelj nj.v Kraljice Marije, koja je mnogo uvažavala i uzimala kao glavnog kreatora za razne događaje humanitarnog karaktera koje je ova izuzetna ličnost organizovala ( matrinski dom, bolnice, škole, sirotošta i sl) kao i svečanosti na dvoru kao što je bio Svetosavski bal otrganizovan za školsku decu i siročad…
Darinka sa sinom
Život teče dalje, Drugi svetski rat i ono posle njega ruši muževljevu apoteku i njenu radnju, a u novom režimu heroina iz Prvog rata ima status Milunke Savić. Ipak, radi u svojoj kući, školuje decu, i lekari postaju i Borislav i Branislav. Na žalost muž Petar umire 1953. godine. Stariji sin Borislav radi kao lekar u bolnici dr Dragiša Mišović, Peminuo vrlo mlad 1971. godine. Posle njegove smrti , Darinka prestaje sa radom, i više nikada nije izašla iz kuće. Umrla je 08.02.1979. god u Beogradu i sahranjena na Novom groblju. Samo nekoliko godina kasnije preminuo je je i njen drugi sin Branislav, takođe lekar specijalista.
Danas u kući Darinke Borović živi njena unuka Dragana Ivković sa suprugom Aleksandrom Acom i decom.
Eto, to je kratka storija jednog životnog puta od pljevaljske Raskrsnice, preko Beograda, Drine, Kolubare, valjevske bolnice, albanskih gudura, krfskog umiranja i plavih grobnica.
Zapisa pesnik Milutin Bojić u Plavoj i našoj grobici, sličnoj onoj kosovskoj:
Stojte galije carske! Sputajte krme moćne! Gazite tihom hodom ! Opelo gordo držim u doba jeze noćne, Nad ovom svetom vodom!
I evo prođe jedan vek , nije sve stalo samo u Albansku spomenicu, nekoliko ordenja. Za velika i časna dela, nema zaborava. Zato neka ove redove, Darinka primi umesto zahvalnosti, umesto sveće na grobu, cveća, zajedno sa svim svojim sapatnicima i saborcima, za pokoj njene i njihovih hrabrih i napaćenih duša.. A možda bi i zavičaj mogao nekada i nečim da je se, i da ih se seti, bar u ovoj stogodišnjici njihove i naše golgote…
Porodična grobnica porodice Borović na Novom groblju u Beogradu
PS. Tekst o Darinki Mirković Borović, objavljen u knjizi Pljevlja i Pljevljaci u Beogradu (V. Bojović – S. Stračević, Agna, Bgd.1995 i PV novine 30.6.1995. V. Bojović) pisan je kao i ovaj, na osnovu dokumenata Arhiva Jugoslavije, porodične dokumentacije Nikole i Mile Mirković Kokić, i Dragane Borović Ivković, Darinkine unuke. Hvala im. .
Vojkan T. Bojović
3 коментара
To su nekada bili naši samosvjesni, hrabri i dostojanstveni preci narod vrijedan svakog poštovanja.Nažalost mi kao kao njihovi potomci ovako olinjali u svakom pogledu nismo dostojni svojih predaka.
Dobar i vredan tekst. Samo autor po obicaju uvek doda neki biser. i ovde mu se ukazao „turcin“ iako tada vec odavno Turaka nije bilo u Pljevljima. I nije bas sve tako bilo nego malo romanticnije, a sto znaju starosedeoci. ostali tekst je za 5.
Svaka čast na tekstu, i g-dinu Bojoviću veliko hvala za sve što radi za naš grad